Danas na Svjetskom prvenstvu u Kataru završava grupna faza, a čini se da pomalo, protokom vremena, kopne i one najintenzivnije političke rasprave o samom prvenstvu i njegovom domaćinu. Stječe se i dojam da oni koji su zagovarali „ne-politički” tretman samog prvenstva dolaze na svoje, a najangažiraniji među njima šire i tezu po kojoj je rezultatski neuspjeh pojedinih reprezentacija rezultat prekomjerne politizacije. Danska, Belgija i Njemačka, tumače zaštitnici igre od “wokea”, nisu prošle skupinu jer su igrači bili previše zaokupljeni pitanjima ljudskih prava i simboličkim protestima i samim tim nisu bili u stanju realizirati sav svoj talent i nogometni potencijal.
Upravo ta zaštita nogometa od politike otkriva da se politika u nogometu ne nalazi samo “van terena”, već i na samom terenu. Preciznije, naše čitanje zbivanja na terenu već spada u domenu politike i isprepleće se s onim što se događa van terena. Dakle, postoji sama politika čitanja onoga što se na terenu dogodilo i “sudbina” tog čitanja u standardnoj, svakodnevnoj politici. Naime, kao i u slučaju većine društvenih aktivnosti, postoje stručnjaci koji nam tumače ono što smo vidjeli i ono što nismo vidjeli. Naprosto društvena podjela rada dovodi do takve podjele društvenih uloga i autoriteta. U slučaju nogometa stvari često funkcioniraju drukčije nego na primjer u ekonomiji. Ekonomski će stručnjaci svoju uvjerljivost i autoritet iskazati korištenjem neprohodnog i široj populaciji slabo poznatog žargona. Tako se stvara dojam upućenosti i, što je u ekonomiji najvažnije, političke neutralnosti: tako je kako je.
U nogometu je na djelu često suprotan obrazac. Sami stručnjaci, mahom bivši igrači i treneri, posežu upravo za onim formulama i floskulama koje zapravo predstavljaju narodni nogometni leksikon i koje se ne koriste da bi se objasnilo ono što se dogodilo na utakmici već kao svojevrsne argumentacijske utjehe i kulturne šifre prepoznavanja. Takav tip analiza ima i svoje društveno-političke posljedice. Ako nam nije suvislo nogometno objašnjeno, uključujući i konkurentske interpretacije, zašto se na terenu događalo ono što se događalo otvara se prostor za razna upisivanja značenja iz domene društvenih predrasuda ili političko-ideoloških sklonosti. Dakle, događa se ono prepletanje koje smo spominjali. I ono je najprisutnije za vrijeme velikih natjecanja kada je zbog malog broja utakmica izraženiji učinak nasumičnosti nego u nacionalnim prvenstvima u kojima se igra 36 ili 38 kola.
Najučestaliji oblici društvenog upisivanja na ovakvim natjecanjima crpe se iz repertoara nacionalnih ili regionalnih predrasuda. Tako se na primjer kiks Argentine protiv Saudijske Arabije pripisivao nerijetko “južnoameričkom” mentalitetu, a da je kojim slučajem Argentina razbila Saudijce, što se vrlo lako moglo dogoditi s obzirom na zbivanja na terenu, Saudijcima bi se pripisale neke arapske nogometno nepovoljno karakteristike. U optjecaju su i drukčija tumačenja od onih koja se oslanjaju na predrasude o cijelim nacijama, poput individualizacije krivnje i općenitog metodološkog individualizma koji, na primjer, često “čeka” da se greška poklopi s bojom kože, društvenim stavovima ili klupskim bojama pojedinih igrača, ali i ona u sebi nose političku dimenziju. Zbog same popularnosti nogometa doprinose općim razinama rasprave i posredovanja znanja u društvu. Rasprave se često vode na terenu argumentacijskih utjeha i argumentacijskih trijumfalizama određenih društvenih grupa.
U nogometu se posljednjih godina stvari prilično mijenjaju. Nedavno smo na najčitanijem portalu u zemlji mogli čitati preciznu i razornu kritiku načina na koji HRT prati ovo prvenstvo i kakve „stručnjake” angažira u (e)misiji obrazovanja puka. Suvremeni koncepti i napredna statistika pomalo ulaze u mejnstrim, a oni koji se smatraju ugroženima ističu da ih narod ne može shvatiti i da služe isključivo za samoreklamu onih koji ih koriste. Po takvim argumentacijama bi u krajnjoj konzekvenci onda mogli ukinuti i svaki tip obrazovanja. Svojevrsna medijska demokratizacija omogućena tehnološkim razvojem nas više ne čini ovisnim o televizijskim stručnjacima već analize možemo potražiti i na raznim kvalitetnim podkastima. Cilj popularizacije analitike nije uništavanje nogometnog folklora i uobičajenog navijačkog prepucavanja. Bez tog elementa ništa ne bi ni imalo smisla. Cilj je, između ostalog, ponuditi spektar znanja koji je integralni dio općeg narodnog obrazovanja, ali i onemogućiti sporna i često toksična društvena upisivanja u ono što se zbiva na terenu. Ta upisivanja neće nikad nestati jer je nogomet društveno-politička aktivnost, samo će se osujetiti ona upisivanja koja parazitiraju na nogometnoj igri kao navodno društveno i politički neutralnoj. A to nije malo.