Kao što smo već u ranijem osvrtu konstatirali, drugi tjedan prvenstva, kako to obično biva u medijskoj dinamici jednog takvog događaja, doveo je do polaganog iščezavanja kako političkih tema, tako i konzistentnosti njihovih nositelja da ustraju na kritici katarskog političkog sistema i njihovog odnosa prema ljudskim pravima LGBTQ+ osoba ili migrantskih radnika. Na migrantske radnike se već zaboravilo u trenutku u kojem su se pod svjetlima reflektora ukazala mastodontska stadionska zdanja na površini ne većoj od Hercegovine pa je empatiju za mrtve južnoazijske i afričke radnike ubrzo zamijenila očaranost velebnošću sedam stadiona i onog jednog koji je svima posebno zanimljiv, a koji će se razmontirati po završetku prvenstva i tako zadovoljiti sve naše ekološke moralne standarde. Nešto duže od ljudskih prava mrtvih pakistanskih radnika u eteru su preživjele LGBT+ teme koje su se za ovu priliku svele na kapetanske trake zapadnoevropskih reprezentacija u duginim bojama. Malo je tu ikome stalo do stvarne opresije pod kojom žive stvarni LGBT+ ljudi u ovom dijelu svijeta. Ne čudi ta bagatelizacija. LGBT+ prava su se odavno medijski svela na kojekakve komercijalne geste kratkog vijeka trajanja, a još kraćeg političkog efekta.
Treća politička tema koja je tek u fragmentima došla do zapadnih medija i dalje živi u Kataru. Riječ je o moralnom i političkom pitanju par excellence arapskog svijeta od 1948 na ovamo: Palestini. Ona nije iščezla sa smanjenim medijskim interesom kao ove ranije dvije. Neki će reći da je razlog taj što katarski režim ne cenzurira palestinske zastave kao one dugine. Svakako važan aspekt. Ali za ovu našu priču ipak manje važan od navijačke kulture kao glavnog promotora Palestine i palestinskog pitanje na ovom svjetskom prvenstvu. Naime, tragedija palestinskog naroda, a onda i borba protiv cionizma i izraelske okupacije, dio je folklora navijačke kulture u arapskom svijetu i to više nego igdje drugdje u jednom od najvećih arapskih gradova Casablanci. Povijesni uspjeh marokanske reprezentacije na ovom svjetskom prvenstvu i prolazak u osminu finala sa prvog mjesta u skupini F pod svjetla reflektora doveo je i marokanske navijače kod kojih su palestinske zastave i pjesme posvećene Palestini sastavni dio navijačkog repertoara.
Jedna od njih je ubrzo postala viralna na društvenim mrežama ukazujući koliko je trop Palestine puno više od navijačke parole. U predivnoj lirskoj bravuri navijača Raja CA, jednog od najvećih marokanskih sportskih kolektiva koji je, inače, u vlasništvu svojih navijača, Palestina je pjesnička slika u kojoj se sažima, prije svega, kolektivni osjećaj naroda da je izdan. Pa ubrzo taj osjećaj koji historijski nosi palestinski narod postaje opći i zajednički jer je pjesma istovremeno i kritika režima i vladajućih korumpiranih klasa u arapskom svijetu, njihovog odnosa prema Palestini, svakako, ali i njihovog odnosa prema obespravljenoj većini u svojim državama i masama mladih ljudi bez perspektive kojima na kraju ostaje isključivo tribina kao mjesto socijalizacije i politizacije. Istovremeno, melankolični ton pjesme, kao i kritika elita koja ostaje u antikorupcijskom registru kao da dodatno podebljavaju političku bezizlaznost ili nedostatak, famoznog i nepostojećeg, političkog subjekta koji će donijeti konačnu pobjedu, bilo za Palestince, bilo za mlade navijače Raje. Zanimljiva je ta Palestina, jer zbog svoga gotovo sakralnog statusa u arapskom svijetu, kojeg teško briše i protok vremena, a i režimi manje skloni borbi palestinskog naroda, stvara uski okvir pjesničke i političke slobode u kojoj će i kritika režima (uključujući i taj katarski) proći bez cenzure. Bar zasada.