Prijelaz s ruskog cjevovodnog plina na ukalupljeni prekomorski, američki ili arapski, u hrvatskim se raspravama tretira kao tehničko pitanje: i u građevinskom i političkom smislu. Razlog tome je pretpostavka da je posrijedi demokratski i slobodnotržišni proces. Pozadina tri puta veće cijena tog plina otkriva ipak prilično sporan odnos između demokracije i tržišta.
Udvostručavamo kapacitet obalne prihvatne stanice za ukapljeni plin – na to se može svesti vijest o šetnji u koju je hrvatski premijer Andrej Plenković na Krku prije nekoliko dana gordo poveo austrijskog kancelara i predsjednika bavarske regionalne vlade. Ta naočigled paradna samohvala zasnovana je dakle na građevinskoj intervenciji, ali i političkom jamstvu dostatne ispunjenosti budućeg pozamašnog volumena ovdašnjega LNG-terminala.
Ovo potonje inače nikad u Hrvatskoj nije bila tema rasprave na iole ozbiljnoj razini. Onaj prvi moment pak, uza svoju upravo djevičanski intaktnu jednostavnost, s lakoćom zaobilazi čak i pretpostavku da poduplavanje jedinog energetskog skladišta te vrste na Jadranu iziskuje valjda nekakvu zakonski predviđenu studiju utjecaja na okoliš. No to se tretira isključivo kao zamorna ekološka formalnost, pa i naš osvrt lako može bez nje.
Akcijska ponuda
Fokusirajmo se na glavnu liniju priče, sve kompliciraniju trgovinu sve skupljim plinom između država i kontinenata, uz posredništvo (polu)privatnih kompanija. Hrvatski sudionici europsko-unijske diskusije o globalnim energetskim prilikama jako nalikuju legendarnim bijelim prslucima iz Zlatnog teleta Iljfa i Petrova. Sve nešto razglabaju o najvišim i najširim relacijama, o najmoćnijim vladama i krunama, o svjetskim izgledima na temelju njihova provincijalnog dojma.
U skladu s elementima državničkog dress codea, međutim, više bi smisla imalo da ove naše prepoznamo po sličnosti sa bijelim ovratnicima. Najbjelja dva politička u Hrvatskoj, samo ako se malo osvrnemo prema njima, na tom planu evidentno troše gro svog i našeg vremena, plus ionako deficitarnu energiju, prozivajući jedan drugog kao idiota od koristi ruske, odnosno američke.
Uopće nije nevolja u terminima za kojima su posegnuli čelni ljudi RH; ono što tu ne vrijedi jest doseg njihova ogleda, i ujedno zaključci s obzirom na integralni kontekst nadiruće energetsko-političke problematike. Zaokret od ruskog cjevovodnog plina k ukapljenom prekomorskom, američkom ili arapskom, nije tehničko pitanje, nego političko suočavanje s činjenicom da nam je taj zamjenski otprilike triput skuplji.
Premda o tome danonoćno mjesecima već bruji čitava Europa, RH ostaje na lučko-terminalskoj priči. No interkontinentalna se tržišna previranja uvećavaju s dolaskom zimskim mjeseci, pa sad na tapeti raste još jedan krupan prijepor u istom okviru: Europa kupuje plin iz Amerike za cijenu četiri puta veću od one po kojoj isti energent dobivaju tamošnji domaći korisnici. U akcijski dizajniranoj ponudi, nažalost, pokazat će se da ni to nije sva muka.
Kratka povijest predradnji
No vratimo se najprije zakratko u prošlost da bismo uvidjeli kako je ustvari moguće da netko postiže takav gargantuovski ekstraprofit između dvije savezničke pozicije u osvit nečega što manje strpljivi opservatori najavljuju kao Treći svjetski rat. Lako je moguće, naime, a još više je logično i dosljedno, ako se prisjetimo ranih simptoma krize. Uzmimo stoga da začetak ovoga konkretnog problema seže bar u prvo desetljeće 21. stoljeća, u prvu deceniju Putinove vladavine Rusijom.
Ta zemlja postaje ubrzo, čisto tržišnim metodama, neupitni glavni europski dobavljač plina, što je Americi značilo hitan podstrek da Rusiju izloži žešćoj političkoj kompromitaciji. Proces je sličan onome koji će se kasnije razvijati u odnosu na Kinu, prozivanu zbog ekonomskog protekcionizma, ne toliko stanja demokracije i ljudskih prava. Na temu demokracije ćemo se ovdje još osvrnuti, a dotad neka ostane bauk u niskom letu.
Protekcionizmu su se u međuvremenu okrenuli bezmalo svi vodeći akteri, od Amerike do Njemačke. Ipak, dična se sloboda tržišta oduvijek uključuje ili gasi po volji te interesu onih koji upravljaju najpotentnijim burzama, medijima i oružjem. I uvijek je demokracija krajnji cilj, najčešće onda kad i nju treba zaštititi od nje same. Tako je Amerika, valjda pamtimo, najprije potpomogla državni udar u Ukrajini 2014. godine.
Nedugo zatim pokrenuta je kampanja s nizom državnih američkih poklisara koji će idućih godina zagovarati dobrovoljni prelaz europsko-unijskih zemalja na američki i arapski plin. Te su države oslovljavane doslovno kao “demokracije”, u kontrastu spram autokratskih režima. Na istome tragu, dvije godine poslije ukrajinske prevratne epizode, Sjedinjene Američke Države odvajaju nešto pažnje i za Hrvatsku.
Bilo je to doba intenzivnijeg nagovaranja Europe na gradnju LNG-terminala, mada nikome nije padalo ni na kraj pameti da samo tako napusti superiornu rusku ponudu. Agenti zaduženi za Hrvatsku bili su dužnosnici i menadžeri Francis Fannon, Charles D. McConnell i Fred H. Hutchison, a njihove izjave i tekstovi objavljivani su u našemu mejnstrimu bez distance, kamoli suvisle analitike i kritike.
Amerika je u tom času ukidala dugotrajni samonametnuti embargo na izvoz plina, pripremajući zacrtane kupce na svoj ekonomski program. Ovako je glasila jedna od smjernica za prelaz s ruskog na američki plin (Jutarnji list, 8.4.2016.): “Najvažnije što demokracije sad mogu učiniti jest eliminiranje tržišnih barijera koje ometaju komercijalne transakcije.”
I manje pažljivo oko lako će zapaziti da je, upravo suprotno, posrijedi selektivno zastupanje tržišnih načela, jer su Rusi na svom kontinentu, sasvim prirodno, mogli energente prodavati kudikamo jeftinije negoli vrijedi bilo čiji inokontinentalni. Svejedno, punokrvno tržište vratilo nam se u jednoj od također ključnih rečenica o nastupima američkog energetskog lobija.
“Washington, s druge strane, ne može jamčiti niti na drugi način izaći ususret europskim državama – primjerice nižim cijenama američkog LNG-a ili nekim drugim povlaštenim statusom – jer o cijeni i poslovanju odlučuju same kompanije”, objavio je Večernji list 1.8.2018. i tako zatvorio puni krug ludila. Ono što će se događati pored toga, svest ćemo na američke reakcije oko gradnje novog plinovoda između Rusije i Njemačke.
Političko podmazivanje tržišta
Isprva je negodovanje artikulirano kroz sankcije kompanijama koje su izgradile Sjeverni tok 2 – znači, američka kazna za graditelje energetske infrastrukture između dviju zemalja u Europi. Kad to nije uspjelo, američki predsjednik Joe Biden javno je obećao da će “stati na kraj” plinovodu u slučaju da se Rusija upusti u invaziju na Ukrajinu. Ishod znamo, što se tiče Rusije i Ukrajine, kao i sudbine Sjevernog toka 2.
Rusiju tj. autokratski režim Vladimira Putina ne treba pritom idealizirati, pa ni bez napada na Ukrajinu. Bez dileme, riječ je o reakcionarnom i revizionističkom, usput nacionalističkom profilu vlasti, uz povjeravanje žarišta kapitala izabranim oligarsima. No unutar rigidnog ideološkog zaokreta ostatka Europe, promijenjena je pripovijest o tome generalno, čemu je odličan pokazatelj Njemačka.
Premda je Rusiji donedavno zamjerala relativno malo toga, i nije htjela ni u lošem snu odustati od povoljne cijene njezina plina, danas je nadomak istrazi nad Angelom Merkel, vlastitom bivšom kancelarkom, kultnom figurom Njemačke 21. stoljeća. I sve zbog toga što je regularno trgovala s Rusima dok su njeni primarni saveznici Amerikanci javno lagali da je nisu nonstop tajno prisluškivali usred Berlina.
Ovih se dana u presudnoj igri s Washingtonom zatiče Emmanuel Macron, francuski predsjednik. Prošli je vikend proveo s onu stranu Atlantika nastojeći privoljeti Bidena da odustane od pojačavanja ekonomskog pritiska na Europu. Amerika otvoreno koristi nastalu situaciju za ubiranje profita na energentima, pa čak i zapodijeva trgovinski rat odvlačenjem investicija iz Europe. Za tu je svrhu Joe Biden najavio izdvajanje 370 do 430 milijardi dolara javnih subvencija.
Macron se vratio doma s optimističnim, ali još uvijek samo općenitim najavama popuštanja napetosti, pa ostaje da se malo prisjetimo sličnog odnosa ucjene koju je u početku Drugog svjetskog rata provodio tadašnji američki predsjednik Franklin D. Roosevelt nad britanskim premijerom Winstonom Churchillom. Ulog je bio mogući ulazak Amerike u širi rat protiv Osovine, tamo gdje se Ujedinjeno Kraljevstvo već nalazilo.
Razlika je ponajprije u tome što Sjedinjene Države taj rat nisu izazvale i što su svoj vojni angažman uvjetovale britanskim odstupom iz kolonijalizma na trećim kontinentima, radi mogućnosti širenja poslovanja za vlastite poduzetnike. Sličnost je u mnogočemu drugom, tako i u faktu političke te vojne intervencije s ciljem posve jasnog reguliranja tržišta koje će se po kraju tih napora proglasiti slobodnim.
Povrh svega, Washington se itekako umiješao u proces kreiranja cijene plina, prozvavši naftno-plinske kompanije, ali samo kad je posrijedi isporuka na domaćem tržištu. Za nas i ostatak svijeta i dalje je na snazi ona podvala od konstatacije o tobože neopozivom izbjegavanju miješanja politike u tržišno poslovanje. Štoviše, čini se da je dodatno obogaćena jednim manje poznatim zahvatom tržišnog posredovanja.
Periferni vid
Kad je Bruxelles prigovorio zbog enormne cijene plina koju isporučuje američki saveznik, odgovoreno je da to ima veze s prevoznicima-prekupcima, a oni su većinom iz Europe. Presudni su ranije sklopljeni ugovori, dok Amerika dalje nema ništa s tim, a čak ni njezine kompanije s kojima, lijepo smo naučili, državna politika ionako nema veze.
Natjerani da povjerujemo u to obrazloženje, ili da sa svojim nepovjerenjem radimo što god, nasukani smo tako i u Hrvatskoj na prinudu golemog novog troška, a još smo i bez Ine, ali s Krkom za vratom. I baš je svejedno jesu li u diktat upletene samo brižne Sjedinjene Države ili se dobit zavjerenički dijeli s nekolicinom biranih jataka iz EU-a. Ono što nam zasad preostaje jest trpljenje krize, te za bolji nastavak barem poneko suvislo pitanje o biti demokracije u kapitalizmu.
Ako su ključne točke ekonomije izmaknute van dohvata svih procesa demokratskog odlučivanja, nema puno dvojbe da takva demokracija nije ništa doli karikatura onoga za što se izdaje – vladavine naroda. Ako je politička intervencija u tako zadanu tržišnu ekonomiju ipak dostupna određenim servisnim centrima moći, nema ni enigme oko toga tko je karikaturist, a tko sve model. Naročito iz jedne periferne pozicije kakva je naša, osim za one koji prate samo mejnstrim.