Svjetsko prvenstvo u nogometu ušlo je u svoju završnu fazu u kojoj se opet našla i reprezentacija Hrvatske. S obzirom na to da se radi o ponovljenom uspjehu već su nam poznati obrasci kulturnih, društvenih i političkih refleksija rezultata na terenu. Korištenje nogometnog terena kao ideološkog igrališta nije specifičnost samo naših navijača. Rijetko tko je imun, makar na razini najobičnije zafrkancije, na (arbitrarno) upisivanje elemenata političke povijesti ili ideoloških sklonosti u samu igru. Bilo da je riječ o vlastitoj reprezentaciji ili onim neutralnima gledateljima koji po političkom kriteriju biraju za koga će navijati.
Zanimljive su u tom kontekstu bile različite reakcije na onome što se kolokvijalno zove “lijevi Twitter”. Tako smo u toj internetskoj niši mogli čitati “objašnjenja”, manje ili više ozbiljna, po kojima je Brazil izgubio od Hrvatske jer je većina reprezentativaca glasala za Jaira Bolsonara. Ništa manje bizarne rasprave nije ponudio ni plasman Maroka u polufinale. Činjenica da se radi o autsajderu i afričkoj zemlji koja je iskusila kolonijalnu upravu nagnala je mnoge da iskažu svoje simpatije i najave da će navijati za njih. Ali vrlo brzo bi uslijedili odgovori koji bi uputili “zanesenjake” na tretman kojem Maroko izlaže Zapadnu Saharu. I vrlo brzo bi stvar završila u farsičnoj inačici ionako prečesto farsičnih debata o anti-imperijalizmu. Naprosto je nemoguće pronaći nacionalnu državu bez grijeha. Ali moguće je da svojim navijačkim odabirom ne podržavate u potpunosti političku povijest određene države.
Nije teško pogoditi i lako je razumjeti zašto ljude sama dinamika Svjetskog prvenstva inspirira u smjeru (geo)političkih rasprava i simpatija, ali problem s takvim raspravama je u tome što uvjerljivost vaše argumentacije ne ovisi o samim argumentima već doslovno o onome što se dešava na nogometnom igralištu u Kataru. Ne radi se baš o najpoželjnijem kriteriju za političke rasprave. Međutim, sama činjenica postojanja Svjetskog prvenstva koje se sastoji od natjecanja nacija jamči da se takve rasprave ne mogu izbjeći. Ako ih se već ne može izbjeći jer ih nalažu nacionalna konkurencija, globalna pažnja i popularnost samog sporta, onda ih se može barem nešto suvislije usmjeriti.
U hrvatskom kontekstu se kritika usmjerena prema nacionalnoj euforiji oko rezultata reprezentacije najčešće artikulira tako da se spomenu brojni važniji društveni problemi s kojih nogometni uspjesinavodno odvlače pažnju. Problem s tom kritikom leži u tome što ti važni društveni problemi sigurno ne bi bili riješeni da nije bilo uspjeha na Svjetskom prvenstvu ili da su ljudi individualno “shvatili” da su novi Zakon o radu ili stanje u zdravstvu važniji od nogometa. Ljudi uglavnom shvaćaju da je važnije, ali za krupne promjene se mora dogoditi društvena i politička organizacija, mora se potrošiti neko vrijeme i moraju se riskirati neke stvari. Za uživanje u nogometu i uspjehu reprezentacije ti je dovoljno da uđeš u kafić, naručiš pivu i podigneš pogled prema televizoru.
Sasvim je jasna frustracija političkom dimenzijom uspjeha nacionalne reprezentacije: nacionalisti i ustaše ljigavo koriste uspjehe na terenu kao “dokaz” uvjerljivosti i nadmoćnosti njihove političke opcije. Ali za to nisu krivi ljudi koji navijaju i vesele se uspjehu i “zaboravljaju” važne probleme. I ako ih se bude tako tretiralo sigurno se neće kasnije aktivirati kad “pravi” problemi dođu na red. Živimo u hiperpolitiziranom periodu u kojem se politika odvija van standardnih političkih institucija i prilično individualizirano: svi imaju i objavljuju svoje polarizirajuće stavove o trenutno vrućoj temi i tako će biti sve dok se ne pojavi naredna presudna tema. A u međuvremenu se ozbiljna politika i ekonomija odvijaju pozadinski i gotovo po inerciji. Nogomet nije dokaz da su za to krivi pojedinci i njihovi navodno problematični moralni kompasi i tobože nedovoljno razvijena društvena svijest. Dok se god politika razumije kao niz individualnih prilagodbi i procjena “važni” će se društveni problemi rješavati u korist onih koji imaju moć. A ni samo razumijevanje, to jest njegova promjena, ni blizu nije dovoljno.