Iako je u ekonomskim raspravama prisutan već neko vrijeme, koncept decouplinga (razdvajanja) postao je gotovo pa neizbježno pribježište u diskusijama nakon izbijanja pandemije. Lokdauni su prouzročili probleme s opskrbnim lancima, a just-in-time proizvodnja koja predviđa eliminaciju skladištenja kao troška postala je problem. No, motivacija za razdvajanje kompanija koje čine opskrbne lance i povezane proizvodne komplekse se u posljednjih godinu-dvije dodatno proširila.
Iza toga stoje politike (nad)nacionalnih vlada zasnovane na protekcionizmu, radnički izazovi u pojedinim tvornicima poput svima poznate Appleove tvornice-grada Foxconna u Kini, povećani troškovi prijevoza uslijed rasta cijena energenata i brojne prepoznate geopolitičke neizvjesnosti. Također, opsrkbni lanci su postali iznimno kompleksni i došlo je do “prevelikog” autsorsanja dijelova proizvodnog procesa i brojne kompanije koje se nalaze na vrhu opskrbnog lanca su “zaboravile” kako se pojedini dijelovi proizvode. A povećao se i rizik krađe intelektualnog vlasništva s obzirom na umanjene kapacitete nadzora. Dakle, politički motivi nacionalnih vlada, ili preciznije – ekonomski motivi najjačih frakcija kapitala u tim zemljama, kao i oni “intimniji”, motivi pojedinih korporacija čine decoupling, kako navodi kolumnistica Financial Timesa, Rana Foroohar, tj. diverzifikaciju, regionalizaciju i lokalizaciju opskrbnih lanaca, sve izvjesnijom i intenzivnijom u bliskoj budućnosti.
No, radi se o prilično zahtjevnim potezima koji često izmiču dometu pojedinih kompanija, ali i državnih birokracija koje su u zadnjih nekoliko desetljeća prošle kroz proces deskillinga. Radi se o potezima koji iziskuju toliko proskribirano planiranje u ekonomiji. Tko će obaviti planiranje, skupljati podatke i savjetovati izvedbu? Nakon što je obavljen kompleksan autsorsing proizvodnje njen povratak pod vlastite skute zahtijeva i autsorsing planiranja. Kako navodi Foroohar, radi se o mreži kompanija koje će iskoristiti novootvorenu tržišnu nišu planiranja. U igru ulaze konzultantske kuće specijalizirane za pitanja rizika, velike rejting agencije, pravne firme, različiti investicijski fondovi i startupi koji će nuditi uslugu mapiranja postojećih ili čak i (re)kreacije novih opskrbnih lanaca.
A svoju ulogu će pronaći i takozvani podatkovni poduzetnici. Riječ je o kompanijama koje se bave mrežama i podacima o trgovanju i vezama između firmi koje zbog svoje kompleksnosti izmiču individualnim akterima i državama koje ili nemaju kapaciteta da ih pokriju ili političke volje. Te će kompanije, baveći se konzultacijama i prodajom podataka o premreženosti poslovnog svijeta, u obliku svojevrsne kolateralne prednosti, učiniti prozirnijim korporativni svijet i sve one mutne poslove učiniti vidljivima. Više se, smatra Foroohar, neće moći sakriti poslovanja s firmama koje se nalaze pod sankcijama ili problematični off shore računi. Time će se, dakle, svi rubni ili kriminalni poslovi učiniti zahtjevnijima i to bi, prema kolumnistici Financial Timesa, trebao biti najveći dobitak novog ekonomskog trenda. Mi bi dometnuli samo da je možda i veći dobitak svojevrsna rehabilitacija planiranja kao ekonomske doktrine. Drugim riječima, očito je da je potrebna i da ima svoju ekonomsku racionalnost. Samo može funkcionirati kao nova tržišna niša, ali može i kao alat za realizaciju društvenih potreba. Prevladavanje ove ili one funkcije ovisi o političkim borbama.