Početkom tjedna su lokalni istambulski mediji objavili vijest da je gradonačelnik najvećeg turskog grada Ekrem İmamoğlu otvorio treći po redu gradski restoran u kojem će se posluživati topli obrok po pristupačnim cijenama za, kako je gradonačelnik naglasio, studente i radnike s manjim primanjima. Za 29 turskih lira, odnosno 1.5 eura, korisnici restorana će dobiti cjeloviti i zdravi obrok što je iznimno važno uzimajući u obzir utjecaj inflacije na rast cijene hrane. Ovaj treći po redu otvoreni restoran dio je zamišljene mreže od desetak gradskih restorana, a našao je svoje mjesto u četvrti Sultanbeyli na periferiji azijskog dijela Istanbula. Sultanbeyli je nekadašnji ruralni dio Istanbula koji se naglo i neplanski urbanizirao 1980-ih i 1990-ih naseljavanjem stanovništva iz unutrašnjosti Turske stvorivši tako jedan od najvećih istambulskih slamova, odnoso geckondua, kako se to kaže na turskom – naselja nastalih preko noći u kojem živi siromašno stanovništvo, većinom neformalno zaposlena radnička klasa i sitni obrtnici. Istovremeno, Sultanbeyli je postao i uporište, prvo radikalnog islamizma 1990-ih sa neregistriranim džamijama, ili u bosanskoj terminologiji, paradžematima koji su propovijedali islamizam koji je tursku državu vidio kao izdajicu islama i islamskih političkih principa te glavnu saveznicu omraženog Zapada. Kasnije se, 2000-ih, pacificirao kao i tamošnja stožerna (bivša) islamistička stranka AKP koja i dan danas vlada ovim gradskim okrugom, iako je vlast u gradu preuzeo kemalistički CHP prije par godina na čelu sa spomenutim gradonačelnikom İmamoğluom.
Njegov projekt socijalizacije prehrane kroz gradski restoran sigurno je potaknut trenutnom krizom i rastom cijena hrane, odnosno nastojanjima da se njene posljedice ublaže otvaranjem socijalnog restorana dostupnog upravo onima najviše pogođenima tom krizom. Istovremeno, politički gledano, otvaranje ovakvih objekata koji dio opterećenja s leđa siromašnijih kućanstava prebacuju na državu, odnosno grad u ovom slučaju, potez je koji sigurno radničku klasu u gradskim četvrtima poput Sultanbeylija približava CHP-u i trenutnoj gradskoj vlasti. A politički cilj gradske vlasti trebala bi biti mobilizacija postojeće i širenje na nove glasačke baze i to upravo među najsiromašnijim stanovnicima grada, zadovoljavajući njihove izravne materijalne interese i egzistencijalne potrebe poput – prehrane.
Do sada sam o ovakvom tipu socijalizacije prehrane slušao samo na ljevičarskim teorijskim seminarima koji su evocirali primjere iz prošlosti – poput Crnih pantera i njihove organizacije toplih obroka u crnačkim kvartovima – ili pak zamišljali radikalne demokratske utopije u kojima će se njega i skrb socijalizirati kroz paralelne mreže i strukture u gradskim kvartovima. Naravno, daleko od toga da je kemalistički CHP u svojoj stogodišnjoj povijesti od koje je dobar dio bio krajnje autoritaran i anti-egalitaran, politička formacija sklona radikalno demokratskim rješenjima i socijalističkoj ideji. Ali i ovaj jednostavan korak otvaranja gradskog socijalnog restorana u istambulskim slamovima čini se više nego progresivnim i pogođenim i nažalost – potpuno nezamislivim u našem društvenom i političkom kontekstu.
Dominacija turizma i uslužnih djelatnosti u ekonomiji, a onda i promicatelja interesa i ukusa buržoazije u medijima, diskurs o prehrani u Hrvatskoj sveli su na – pitanje estetike. O hrani se ne govorio kao o prehrani, odnosno zadovoljavanju fizičkih potreba, nego kao o specifičnoj kulturi. I ne bi to bio neki problem da u Hrvatskoj hrana, odnosno prehrana, nije prije svega socijalno pitanje. I da budemo potpuno otvoreni, to je bila i prije ovog trenutnog rasta cijena. Tko je god proveo neko vrijeme van naših granica i u bogatijim europskim zemljama, prvo što je shvatio jeste da je u Hrvatskoj hrana preskupa s obzirom na to kolika su prosječna primanja i životni standard većine građana. Naravno, od privatnog ugostiteljskog sektora (kojem je u interesu da je prehrana isključivo tržišno organizirana), masterchefova i plavih kamenica, ne očekujemo da uzimaju u obzir da je hrana socijalni i politički problem prve klase. Ali to svakako očekujem od političke opcije koja se predstavlja kao demokratska alternativa postojećem sustavu i pritom drži vlast u najvećem i glavnom gradu države koji ima i infrastrukturu i poluge vlasti da se – ako išta – bavi ovim pitanjem.
Drugim riječima, ako može Istanbul, zašto ne bi mogao i Zagreb? Prehrana je u Hrvatskoj potpuno prepuštena tržištu. Koliko je to problem svjedočimo upravo u situacijama krize poput pandemije i inflacije. Ali puno veći problem od toga kako trenutno izgleda naš prehrambeni sektor i organizacija prehrane je to što se ne usuđujemo zamisliti, a kamo li ostvariti, alternativu koja pritom nije antisistemski politički prevrat, da ne kažemo revolucija – nego doslovno, otvaranje menze za opću populaciju. Uostalom, zar ne bi to trebala biti jedna od ključnih funkcija javne gradske firme, da, među ostalim, skrbi o materijalnim i egzistencijalnim interesima svojih građana? Usprkos vrlo vjerojatnom orkestriranom napadu spomenutog medijskog aparata i ugostiteljskog lobija koji svaku javnu inicijativu i socijalizaciju privatiziranih usluga gleda kao na predapokaliptični scenarij i boljševičku revoluciju, mrežu socijalnih restorana ne bi trebalo biti tako teško organizirati? Ili se javne gradske firme ne bave tim prizemnim temama poput prehrane i trebaju biti prije svega – kao bilo koja druga firma koja funkcionira po pravilima i principima tržišta. Ili bi se možda zamišljanje ove alternative sukobljavalo s interesima dijela članstva i simpatizera zeleno-lijeve koalicije na čelu grada? Da budem jasan, ovo nije zahtjev gradskoj vlasti da sutra otvori socijalni restoran u Dubravi, nego samo refleksija ili misaoni eksperiment koji nam pokazuje do koje mjere nam je sužena politička imaginacija i alternativa pa nam je istambulski primjer potpuno nezamisliv u Zagrebu. A to onda, na kraju, vrlo jasno oslikava limite političke vlasti na čelu Zagreba.