Priča o autentičnosti i potrazi za njom dio je identiteta mediteranskih gradova od samih začetaka turizma. Birokratska sudbina jednog splitskog kafića, inače značajne simboličke težine, prigodno ukazuje na društvenu cijenu te autentičnosti i sugerira da iza nje uvijek stoje ovakve ili onakve političke i ekonomske odluke.
Početkom prosinca Splitom je prostrujala vijest kako je Žbirac, omaleni kafić tik iznad megapopularne plaže Bačvice, i definitivno zatvorio svoja vrata na još neodređeni vremenski period. Još od prvih najava potencijalnog prestanka/prekida rada reakcije su bile brojne i ogorčene, a među njima su prednjačile i reakcije niza istaknutih pripadnika splitske kulturne scene. Pisac i kolumnist Ante Tomić objavio je, krajem listopada, komentar u Slobodnoj Dalmaciji u kojem lamentira nad birokratskom zavrzlamom koja je njemu i redovitim gostima “oduzela” omiljenu lokaciju za ispijanje kave i druženje. Pritom Tomić nudi usporedbu procesa koji je doveo do zatvaranja sa idejom da se “katedrala svetog Dujma vrati natrag u Dioklecijanov muzej”. Javnom činu lamentiranja nad Žbirčevom sudbinom pridružio se i Dragan Markovina, uz doduše podosta trezveniju opasku kako je u pitanju tek “bizarna situacija koja je utjecala na gašenje ovog mjesta”, ali uz naglasak na to da je ipak “dio današnjeg, modernog Splita, odnosno njegove duše, otišao sa Žbircem”.
Žbirac se u svom sada već višedesetljetnom radu zaista profilirao kao jedno posebno mjesto, čemu je – osim jako ljubaznih zaposlenika i razmjerno pristupačne ponude – prvenstveno kumovala ta činjenica da terasa lokala ima vjerojatno jedan od najljepših pogleda u Splitu. S te terase, ali i na njoj, čovjek zaista može notirati sike i mijene dalmatinske metropole, koje idu iz jednog godišnjeg doba u drugo. Od prekrcane pješčane plaže u ljetnom periodu i vječno nategnutih, ali opet funkcionalnih odnosa turisti-domaći na toj istoj terasi, pa do pustoši koja zavlada u periodima kada fortunali juga zimi traju danima, Žbirac zaista djeluje kao primamljivo kamuflirana i diskretna, a opet dovoljno autentična i izrazito prometna lokacija, u koju ne bi samo trebali svraćati raznorazni državni inspektori po protokolu, već i razni sociolozi i antropolozi.
Međutim, taj mitologiziran pristup Žbirčevom kultu pada upravo na toj terasi i pogledu, scenografiji za svu društvenu dinamiku koja se odvija u tako pitoresknoj pozadini. Žbirac je, naime, svoja vrata zatvorio zbog promjene nositelja prava na koncesiju. Ovog ljeta je dovršen postupak donošenja dopune Plana upravljanja pomorskim dobrom, kojom je Grad Split preuzeo upravljačka prava i na kupalište Bačvice, odnosno, na dodjelu koncesijskih odobrenja. Do tog je trenutka dugogodišnji nositelj koncesije bila tvrtka “Bačvice plaža”, koja je to pravo dobila još 2011. i čiji većinski udio drži bivši dugogodišnji prvi čovjek danas propale građevinske tvrtke “Konstruktor inžinjering”, Željko Žderić. Pravo na dodjelu koncesija za to područje donosili su inače vijećnici Županijskog vijeća, a ne Grada Splita.
Među nekolicinom kolizija koje je koncesionar imao sa stavkama ugovora o koncesiji jedna se odnosila upravo na Žbirac. Ugostiteljski objekt iznad same plaže je još 2018. izgubio pravo na korištenje dijela te raskošne terase, nakon što se utvrdilo kako tim ugovorom iz 2011. površina terase Žbirca ima maksimalnu površinu od 50 četvornih metara, a koristi čak oko 200 kvadrata. Dio terase je tada promptno uklonjen, ali je kafić nastavio s normalnim radom, s manjim volumenom stolova. Ipak, prijevremenim prekidom koncesije na pomorskom dobru u svrhu korištenja plaže, ugostiteljskih objekata i terasa, što je na snagu stupilo u srpnju 2020., održan je i sastanak između predstavnika Splitsko-dalmatinske županije i Grada Splita, i to baš na temu dodjele zasebnog koncesijskog odobrenja za Žbirac. No, protokolarno je utvrđeno kako se radi o čvrstom objektu površine veće od 12 četvornih metara, pa je trebalo pokrenuti novi postupak dodjele koncesije za gospodarsko korištenje objekta na pomorskom dobru. Istina, u pitanju su birokratsko-političke zavrzlame i prepucavanja, ali ako bi taj postupak pomogao trajnom rješavanju statusa samog objekta, onda to valjda ide svima u prilog.
Birokratska zavrzlama
Ispostavilo se da stvar baš i nije i dalje čista što se Žbirca tiče. Analizom predmeta u postupku dodjele koncesije je, naime, utvrđeno kako Žbirac nije samo “čvrsti objekt površine veće od 12 četvornih metara”, već je u pitanju objekt koji je iz svoje primarne namjene – a to je ni manje ni više nego javni WC za kupače – ilegalnim građevinskim zahvatima i prenamjenom pretvoren u popularni lokal. Odnosno, da budem precizniji, prometni lokal. Dalje priča ide u smjeru tih zamršenih odnosa na razini Grad Split i Županija, gdje Grad Split prebacuje odgovornost za problem na Županiju, a ovi nazad na Grad, ali prema kronologiji događaja jasno je kako je Žbirac godinama iskorištavao upravo taj nedefinirani kaos kako bi ne samo poslovao u ilegalnom objektu, već i izlazio iz (ne)zadanih gabarita.
Priča se tu vraća onda na početak, gdje je suludo preispitivati postupak koji jest zamršen, i koji nevezano za Žbirac ima sve odlike klasične političke trgovine unosnom koncesijom na jednoj od najpoznatijih lokacija pomorskog dobra s ove strane Jadrana. Sada, kada se pitanje te koncesije počelo rješavati, Žbirac nije ispao čak ni kolateralna žrtva postupka, već “benigni”, pasivni krivac. Poistovjećivati Žbirac s “dušom modernog Splita” možda jest precizno, ali kroz neke nove, “autentične” motive koji se vjerojatno u izvornoj misli ne podrazumijevaju. Priča oko Žbirca zaista jest priča o modernom Splitu, ali onom u kojem se “progres” odvija po ključu ideje grada nedovršenih poslova i nedovršenih kuća; citat je to palestinskog režisera Elie Suleimana koji često kao svojevrsni argument za kaotično okruženje suvremenog Mediterana precizno koristi još jedan splitski autor, Jurica Pavičić.
Žbirac utoliko jest taj romantizirani ideal Mediterana, ali ovog suvremenog; razlikuje se jedino po tome što je prirastao srcu ovom “uglađenijem” dijelu publike, koja se – pomalo i zaslijepljena lijepim pogledom i još ljepšim uspomenama – uplela u zamku faustovske pogodbe. Ironično, samo nekoliko desetaka metara dalje od Žbirca i same uvale Bačvice stoji nikada u potpunosti rekonstruiran betonski kompleks izvornog kupališta, a na kojem postoji više izdvojenih ugostiteljskih objekata koji simboliziraju sve ono najgore što je ovaj agresivni, megalomanski turizam izazvao u gradu. Žbirac se tu na prvu nameće kao nekakav suprotiv tome, ali realnost je da se u vječnoj potrazi za tom izgubljenom autentikom splitskih konobi, onih koje je Miljenko Smoje opisivao kao “sastajališta malog, priprostog svita”, i u kojoj bi se mogli istovremeno naći “batelanti, ribari, konopari, picigamorti” – a po novom bi dodao i pub-crawlovi – olako mogu izbrisati inače čvrsti moralni standardi. Ironično, priča o tom objektu i njegovom kultu vjerojatno nikada ne bi ušla u splitsku kulturološku memoriju da nije izvorno ono što mu sada i predstavlja problem, javni zahod s najljepšim pogledom. Nekako ta definicija u prenesenom značenju pristaje upravo modernom Splitu; osim što je sve manje javnog.