Na spomen digitalizacije Hrvatske najprije u misli dolazi Tomislav Karamarko dok se pred kamerama u studiju pati s nabrajanjem pet točaka svog programa. Odonda je prošlo sedam godina, a Lidija Čulo donosi pregled ostvarenog napretka na tom području.
Na spomen digitalizacije Hrvatske, ovom napaćenom narodu još uvijek najprije u misli dolazi Tomislav Karamarko dok se pred kamerama u studiju pati s nabrajanjem pet točaka svog programa. U tome mu, poput učiteljice koja pokušava navesti učenika da porodi koju točnu samo da ga ne mora rušiti, pomaže voditelj, a Karamarko ponavlja: “Poljoprivreda, energetika, reindustrijalizacija i… Šta smo ono rekli… Digitalizacija! I tako, jel.“ I tako, jel, od slavne najave digitalizacije Hrvatske prošlo je sedam godina – a gdje smo danas? Naročito u smislu digitalizacije javne uprave, te hobotnice birokracije i mašinerije korupcije i mita koja počiva na stotinama šaltera, papira, štambilja, potvrda i uvjerenja… U Hrvatskoj čovjeku treba pola radnog dana samo da dokaže državi da je njen građanin ili joj predoči neki drugi podatak koji država o njemu – već ima.
Digitalizacija treba olakšati pristup uslugama, uštedjeti milijune kuna godišnje, povećati učinkovitost i transparentnost, te naravno, uštedjeti vrijeme građanima, bilo da se radi o upisu djeteta u vrtić, osnivanju obrta ili ostvarivanju određenih prava. Koliko je važna digitalizacija (javne uprave), pokazalo se i u izvanrednoj situaciji poput one u 2020. godini kada je svijet stao u pandemiji koronavirusa koja je prokazala sve koji se dosad nisu digitalizirali. Hrvatska se doduše tada dobro snašla po pitanju izdavanja EU digitalnih Covid potvrda i dobro kotirala na europskoj ljestvici.
Problem za ranjive skupine
No, ipak se kreće, uglavnom pogurano direktivama EU. Od 2014. godine u Hrvatskoj je s radom započeo sustav e-Građani preko kojeg je u digitalnom obliku danas dostupno preko stotinu usluga: ePorezna, e-Dnevnik, e-Matične knjige, e-radna knjižica, elektronsko naručivanje kod liječnika i druge. Broj jedinstvenih korisnika koji koriste e-usluge približava se brojci od 1.700.000, a cilj je doseći 2,5 milijuna korisnika do 2024. godine, istaknuo je državni tajnik Bernard Gršić iz Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva. Ove godine iz Ministarstva pravosuđa i uprave najavili su i pokretanje pilot programa e-Sudnica, a vrhunac digitalizacije državnih službi u ovom desetljeću trebala bi biti jedinstvena aplikacija kroz koju bi građani mogli riješiti sve svoje probleme – riječ je o tzv. one-stop-shop pristupu, u kojem će kontakt s ministarstvima i Vladom biti moguć kroz mreže poput Whatsappa i Facebooka.
Posebice je važno obratiti pozornost na starije stanovnike i ranjive društvene skupine. “U Hrvatskoj ćemo imati 22 posto osoba starijih od 65 godina te imamo oko 12 posto osoba s invaliditetom. Na razini Europske unije se sve javne usluge planiraju digitalizirati do 2030. godine i onaj tko ih neće moći koristiti imat će veliki problem“, objašnjava Žarko Čižmar, izvršni direktor Telecentra, neprofitne organizacije koja je nositelj trogodišnjeg projekta Digitalna.hr. “S obzirom na ambiciozne ciljeve Europske komisije da bi do 2030. godine sve javne usluge trebale postati digitalne, zabrinjavajući je rezultat da se više od 70 posto stanovnika iz ranjivih skupina izjasnilo da ili ne koriste digitalne javne usluge ili to netko drugi radi za njih“, nadodaje Nikolina Žajdela Hrustek s Fakulteta organizacije i informatike Varaždin.
Ana Đanić Čeko i Matko Guštin s Pravnog fakulteta u Osijeku su se u istraživanju posljednjih godina posebno posvetili digitalizaciji sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj, koji je važan za zaštitu najranjivijih društvenih skupina – primjerice, osoba s invaliditetom. Digitalizacijom im usluge postaju (fizički) dostupnije, a ustanove mogu brže odgovoriti na zahtjeve korisnika, iako je još na snazi hibridni pristup u kojem je i dalje važna izravna komunikacija sa strankama. Tako je od 2017. godine u sustavu e-Građani dostupna e-Usluga Socijalna skrb koja omogućuje komunikaciju s centrima za socijalnu skrb, vezano uz ishođenje potvrda o korištenju prava te podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na doplatak ili invalidninu. Problem koji ostaje jest taj da je riječ o svega dvjema od ukupno 11 vrsta naknada iz sustava socijalne skrbi. Tijekom “pandemijskih godina“ 2020. i 2021. broj jedinstvenih korisnika e-usluge Socijalna skrb porastao je za gotovo 11 tisuća, a broj prijava u sustav bio je 2020. duplo veći nego u 2019. godini. Drugi problem, koji se pak vezuje uz ovaj statistički podatak, jest taj da velik dio socijalno ugroženih građana nema mogućnost korištenja ili pristupa digitalnim tehnologijama, te da njihovi složeni životni problemi iziskuju osobni kontakt sa službenicima ustanova, ističu Đanić Čeko i Guštin.
Hrvatska iza Estonije, ali i Kenije
Problem koji postoji općenito u sferi digitalizacije državne i javne uprave jest taj da je teško pronaći stručnjake u IT sektoru (njihov udio u radnoj snazi je manji od prosjeka EU), naročito za rad u javnoj upravi. O ovome je u nekoliko navrata govorio i profesor Neven Vrček s Fakulteta organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu, kada je podsjećao kako nema gospodarskog rasta tamo gdje nema ljudi. Istaknuo je i kako rješenje nije samo u selidbi šaltera u virtualni prostor, već kako je nužna interoperabilnost s drugim uslugama – ovo bi omogućilo da, primjerice, “građanin ne mora vaditi niz potvrda da bi ostvario određeno pravo nego se taj proces izvrši u pozadini, automatizmom, a njega ili nju se samo obavještava da imaju to pravo“.
Zbog toga su hrvatski građani u situaciji da, čak i kad uspiju online putem predati neki zahtjev ili ispuniti formular, već drugi korak iziskuje ponovno čekanje u redovima i hodočašćenje po šalterima. Kako ističu na Digital Takeover, “silna papirologija još uvijek nije sortirana tamo gdje je već odavno trebala biti, spora obrada podataka i dugotrajna izdavanja raznih rješenja samo su neki od ključnog problema državnog aparata“. Hrvatska realnost je takva da je previše optimistično očekivati da smo u rangu jedne Estonije, e-društva koje zahvaljujući uspješno provedenoj digitalizaciji godišnje uštedi 820 godina (!) radnog vremena. No, isto tako nije ni izlika, jer na drugoj strani svijeta imamo primjer Kenije koju su njene digitalne inovacije, brzi Internet i sve bolja infrastruktura dovele u sam vrh afričke digitalizacije.
Prema ovogodišnjem indeksu gospodarske i društvene digitalizacije, od 27 država članica EU Hrvatska se nalazi na 21. mjestu, dakle među zadnjima. U području digitalizacije javne uprave Hrvatska stoji još niže, na 24. mjestu – u društvu s Rumunjskom, Grčkom, Ciprom, Mađarskom… S druge strane, hrvatski građani koriste se internetom više od prosjeka, što pak opet znači da postoji velik interes, a slaba ponuda usluga.
Indeks digitalne spremnosti hrvatskih gradova pokazuje kako se od ukupno 1.555 promatranih administrativnih postupaka dostupnih na Internetu, samo njih 58 (3,7%) mogu u potpunosti provesti online putem, a svi ostali podrazumijevaju neku formu fizičke isporuke dokumentacije ili, u čak 91,7% slučajeva, dolazak u gradsku upravu s otisnutim obrascima s Interneta. Prema dostupnosti i kvaliteti e-Usluga prednjače Zagreb i Rijeka (veći gradovi), Pula i Karlovac (srednji gradovi) te Koprivnica i Vukovar (manji gradovi). Tek nekolicina gradova ima razvijene sustave za interaktivno digitalno provođenje javnog savjetovanja kao i mogućnost online participacije građana prilikom izrade gradskog proračuna.
Od digitalizacije Tomislava Karamarka prošlo je sedam godina, a do potpune digitalizacije svih javnih usluga dijeli nas… Šta smo ono rekli, još sedam godina. I tako, jel. Živi bili pa vidjeli.