Prošlog tjedna predstavljeno je istraživanje medijskih freelancera u Hrvatskoj koje je satralo mit o “novinarima poduzetnicima” koji slobodno biraju to zanimanje i ukazalo na činjenicu da se radi o posljedici uskraćivanja bazičnih radničkih prava.
Prema Međunarodnoj federaciji novinara (IFJ), atipični rad u medijskoj industriji su “oblici zaposlenja koji nisu stalni i/ili su na nepuno radno vrijeme”. Prema novom istraživanju koje je prošli tjedan predstavio Sindikat novinara Hrvatske (SNH), a radila ga je Dina Vozab, istraživačica iz Centra za istraživanje medija i komunikacije (FPZG), većina medijskih freelancera radi na projektima ili s ugovorima koji traju više od godinu dana, a u prosjeku rade 35,89 sati tjedno – skoro puno radno vrijeme. Atipično je, dakle, u praksi posve tipično.
Iskusni i potplaćeni
U Hrvatskoj dosad nije postojala studija koja bi se bavila specifično pozicijom freelancera i ostalih atipičnih radnika i radnica u medijima. Tu se tematiku ranije ovlaš dotaknulo kroz anketu HND-a i SNH-a o poziciji medijskih freelancera za vrijeme pandemije, izvještaj o poziciji novinara Ministarstva kulture iz 2015., te izvještaj Worlds of Journalism za Hrvatsku iz 2016. godine.
Istraživanje SNH-a provedeno je na uzorku od 135 ispitanika koji su se identificirali kao medijski freelanceri. Većina ih dolazi iz većih urbanih područja (63,7 posto iz Zagreba) i visoko su obrazovani (53,3 posto ima sveučilišnu diplomu). Prosječna dob ispitanika je 44 godine, a u trenutku provođenja istraživanja, ispitanici su u prosjeku u medijima radili već 17 godina. Ne radi se, dakle, o početnicima ili šegrtima, nego iskusnim medijskim radnicima i radnicama.
Većina ispitanika radi za digitalne medije (ponajviše internetske portale) i televiziju, ali i u filmskoj produkciji, kulturnom polju, za streaming platforme i društvene mreže. I prevoditelji/ce audiovizualnog sadržaja čine značajan udio ispitanika u ovom uzorku (11,1 posto). “Među AV prevoditeljima svi su freelanceri. Mi ne poznajemo drugu opciju, ona nam se ne pruža. Ja radim kao freelancer od 1998. i u tih 25 godina konstantan je pad u sektoru, kao što i ovo istraživanje pokazuje”, kazala je na predstavljanju istraživanja Sandra Mlađenović, predsjednica Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja. O radnim uvjetima i pokušajima organiziranja audiovizualnih prevoditelja na Biltenu je nedavno pisala i Dunja Kučinac.
Iz istraživanja SNH-a naročito je važan podatak da trećina freelancera zarađuje između 4.000 i 8.000 kuna (34,1 posto ispitanika), a gotovo jednak udio (31,1 posto ispitanika) zarađuje manje od 4.000 kuna neto mjesečno. Te brojke stoje u kontrastu s narativom o freelancerima kao “novinarima poduzetnicima”, koji “slobodno i kreativno” grade svoj portfolio i postaju “sami svoji ljudi”. Sam svoj čovik u praksi ne znači zgrtanje profita (osim eventualno za minornu freelancersku elitu), nego preuzimanje na vlastita leđa troškova svih uskraćenih bazičnih radničkih prava.
Nema godišnjeg, bolovanja, slobodnog vikenda
Velik udio freelancera ima iskustva s kašnjenjem uplate honorara za obavljeni posao, a njih polovica to doživljava redovito. Gotovo trećina ispitanika često doživljava da uopće nisu plaćeni za obavljeni posao. Više od polovice ispitanika često ne odlazi na godišnji odmor, a njih 41 posto učestalo ne uzima bolovanje. Rad vikendom je posve uobičajen (85 posto ispitanika radi vikendom često ili vrlo često), a uobičajeno je i prihvaćati radne zadatke izvan područja profesionalne specijalizacije (npr. novinari koji rade i kao kamermani ili montažeri, 37 posto to čini vrlo često, a 14,1 posto često), ali i van same medijske profesije.
Zbog niskih primanja u sektoru, većini radnika potrebna je sigurnosna mreža za pokrivanje osnovnih životnih troškova, pa je tako dio ispitanika istaknuo da bi im bilo teško riješiti stambenu situaciju bez pomoći roditelja ili partnera. Najveću zabrinutost ispitanici izražavaju po pitanju kućne kase – podizanje kredita je vrlo teško postići za 70,4 posto ispitanika, ostvarivanje uvjeta za mirovinu izrazito je teško za 65,9 posto ispitanika, a za gotovo trećinu ispitanika planiranje obitelji je vrlo teško, kao i rješavanje zdravstvenih pitanja.
Važno je podcrtati i da se ulazak u poziciju freelancera često odvija preko drugih prekarnih pozicija, kroz volontiranje ili neplaćeno stažiranje – više od polovice ispitanika ima iskustvo volontiranja ili neplaćenog stažiranja za medije. Rad u medijima često je etiketiran i kao “rad iz ljubavi”, kombinacija brige, strasti i predanosti koja briše granice privatnog i poslovnog. Otkako su se u medijskom sektoru radni uvjeti počeli srozavati, postao je propusniji za žene – nešto što bi valjalo pomnije analizirati, a čime se ovo istraživanje nije bavilo.
Valjalo bi prepoznati i da je rad atipičnih medijskih radnika zaista rad, a da smo daleko od toga svjedoče izjave Josipe Klišanin na predstavljanju SNH-ova istraživanja. Klišanin je na predstavljanje došla kao predstavnica iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a bila je i članica radne skupine za izradu novog ZOR-a koji je usvojen sredinom prosinca. “Ovdje se najmanje govori o radnom odnosu. U prezentaciji su najmanje bili radnici, to su osobe angažirane na različite ugovore. To su kolokvijalni radnici, ali ako nemaju ugovor o radu onda nisu radnici”, kazala je Klišanin. Dodala je kako su freelanceri očito sami izabrali taj oblik zaposlenja i da ne može biti da nema posla, jer, “pogledajte koliko Hrvatska uvozi stranih radnika”. Ukratko – ima posla ko hoće da radi, a ako je posao freelancerski, onda nije rad.
Samo sindikalizacija
Kao jedino potencijalno rješenje za probleme kolokvijalnih radnika kojima se ping pongaju Ministarstvo rada, Ministarstvo kulture i medija i Ministarstvo financija, Klišanin je spomenula novi Zakon o suzbijanju neprijavljenog rada. U zakonu stoji da će nadležni inspektor u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika. Dodatno, poslodavac treba uplatiti iznos od 2.650 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna RH. Dužan je i u roku od osam dana od tog rješenja za svaki mjesec pretpostavljenog razdoblja rada isplatiti plaću za puno radno vrijeme u visini mjesečne bruto medijalne plaće u RH te doprinos za obvezna osiguranja koji se isplaćuje na plaću. Međutim, postavlja se pitanje koliko će i kada uopće inspektori izlaziti na teren. A i što dalje, nakon naplate kazne i nadoknade plaća – nisu predviđene nikakve obvezne, redovne kontrole poslodavca u kasnijem periodu.
Na manjkavost ovakvih metoda uputila je i Mlađenović, koja je kazala da je borba protiv prikrivenog zapošljavanja znala rezultirati stradanjem onih koji su bili prisiljeni otvarati obrte, njenih kolega prevoditelja koji su pravno bili prepoznati tek kao ljudi koji godinama rade za jednog te istog poslodavca, pa se onda i njih globilo. Umjesto udaranja po repu već podosta mrtvog konja, korak prema rješenjima bio bi valjda u nekom hvatanju o/u glavu. Ima, nasreću, i puteva van Sabora i mimo zakona.
Među ispitanicima u studiji, njih 11,9 posto su članovi SNH, 30,4 posto Hrvatskog novinarskog društva, 1,5 posto Sindikata obrazovanja, medija i kulture, a 0,7 posto Sindikata grafičara i medija. Ispitanici koji nisu članovi sindikata naveli su različite razloge za to: 40,3 posto ne vjeruje da mogu imati koristi od članstva, 23,9 posto nije dovoljno upoznato s radom sindikata, a 16,4 posto ne vjeruje da postoji sindikat koji bi se bavio njihovom profesijom. Većina ispitanika (73,29 posto) zainteresirana je za aktivnosti u sindikatu koji bi štitio prava medijskih freelancera.
Na tome aktivnije želi raditi SNH, a neke pozitivne primjere organiziranja freelance radnika u drugim europskim zemljama navodi Petra Ivšić iz SNH-a u tekstu za Radnička prava. U nekim zemljama freelanceri se povezuju i organiziraju uz pomoć digitalnih platformi, umrežavaju se s platformskim radnicima, što pomaže da se prepoznaju zajednički problemi, izmakne pasivizirajućim uvjetima izoliranosti i fragmentiranosti i odupre nametanju sve nesigurnijih ugovora.
Ove je godine i Europska komisija donijela Smjernice o kolektivnim ugovorima samozaposlenih osoba koje omogućavaju sindikatima da krenu u kolektivno pregovaranje za prava atipičnih i freelance radnika. “Naše kolege u Europi imaju modele sindikalnog udruživanja, bilo da je riječ o sindikatima novinara ili su se organizirali sami, s ostalim prevoditeljskim branšama. Sindikalizacija je jedini izlaz koji vidimo iz ove začahurene pozicije na tržištu rada”, zaključila je Mlađenović.