Ambiciozna mirovinska reforma provedena kasnih devedesetih ne samo da nije riješila deficit u mirovinskom sustavu, već je i ozbiljno ugrozila buduće mirovine radnika. Dok vlada razmišlja o ublažavanju dijela problema proizašlih iz promašene reforme, privatni fondovi i njima bliski mediji i političari pokušavaju oživjeti stare argumente, uvjerljivo demantirane u praksi.
Bugarska je vlada u prosincu objavila kako planira građanima omogućiti povlačenje mirovinskih doprinosa iz privatnih kompanija i prebacivanje u državni sustav socijalne sigurnosti. Udruge poduzetnika i desničarski komentatori ovo su predstavili kao nacionalizaciju, povratak socijalizmu, populizam. Čak je i opozicijska Bugarska “socijalistička” stranka prijedlog proglasila “neustavnim”. Zapravo, slične su reforme već provele neke druge desničarske vlade u istočnoj Europi, kao npr. u Poljskoj i Mađarskoj. Je li dio istočnoeuropskih desničara uistinu prigrlio socijalizam? Što se krije iza poteza vlade koju vodi GERB (Građani za europski razvoj Bugarske), a koji prijeti profitima privatnih osiguravajućih fondova? Ne bi li logičnije bilo promatrati ovaj prijedlog kao posljedicu konflikta između logike politika štednje te njome nametnutih proračunskih rezova i spektakularnog neuspjeha privatnog sektora da na učinkovit način upravlja mirovinskim doprinosima radnika?
Ranija vlada desnice je 1999. godine, za vrijeme prvog vala programa radikalnih strukturalnih reformi, inspirirana takozvanim čileanskim modelom, “liberalizirala” mirovinski sustav. Da bismo kontekstualizirali ovaj model spomenimo kako je 1980. godine, za vrijeme Pinochetove diktature u Čileu, ministar financija José Piñera implementirao dotada neviđeni eksperiment potpune transformacije mirovinskog sustava zasnovanog na međugeneracijskoj solidarnosti (Pay-as-you-go sustava)1 u sustav kapitalizirane štednje (fully-funded sustav). Pay-as-you-go sustav je sustav solidarnosti što znači da se doprinosi aktivne radne snage preusmjeravaju u javni mirovinski fond koji izdvajanja izravno preraspodjeljuje trenutnim umirovljenicima. Ne postoje personalizirani računi i novac se ne ulaže ponovno, što znači da nema rizika. Sustav kapitalizirane štednje, s druge strane, individualizira uplatitelje te se predstavlja kao neka vrsta personaliziranog portfolija kojim upravljaju privatni mirovinski fondovi.
Način na koji je Piñerin eksperiment uvezen u Bugarsku ipak nije bio potpun. Vlada je preusmjerila samo 5% doprinosa u privatne mirovinske fondove, ali bitno je razumjeti da je ova reforma bila prisilna. Doprinosi radnika su 1999. godine, bez ikakvog pristanka, dani kompanijama koje je odabrala vlada. Drugim riječima, ovo je državno nametnuto tržište uvjetovalo nedemokratsku preraspodjelu javnog novca privatnim investitorima. Reformom se obećavalo kako će se privatnim poduzećima upravljati “učinkovitije”, što će donijeti veću dobit, za razliku od navodno “neučinkovitog komunističkog” sustava solidarnosti. Štoviše, sustav kapitalizirane štednje pružio je priliku da se ideološki svakog radnika predstavi kao poduzetnika koji je osobno odgovoran za svoju starost. Radnici će imali vlastiti račun, i hipotetski, moći nadgledati način na koji se njihova buduća mirovina koristi na burzi.
Nezadovoljavajući rezultati
Druga je nada bila da će element kapitalizirane štednje kompenzirati deficit akumuliran kroz javni sustav međugeneracijske solidarnosti. Rast nezaposlenosti, pad nataliteta, deindustrijalizacija, starenje radne snage i emigracija doveli su do visokog deficita u mirovinskom sustavu. Na primjer, polovina mirovina isplaćenih 2014. godine bila je financirana iz državnog proračuna. Vlade nakon 1989. godine suočavale su se s ovim manjkovima nametanjem raznih mjere štednje. Na primjer, povećanjem dobi umirovljenja, održavanjem mirovina niskima, smanjenjem pristupa socijalnoj pomoći za ljude s invaliditetom itd. Alternativno, deficit se mogao smanjiti i znatnim povećanjem mirovinskih izdavanja. Ipak, takvim su se mjerama ponekad snažno suprotstavljala udruženja poduzetnika.
No naposljetku element kapitalizirane štednje nije osigurao očekivanu dobit te sada postoji i rizik da će se zbog njega deficit u nadolazećim godinama i povećavati. Iako ne postoji niti jedna ozbiljna dubinska javna studija, građani koji su provjerili svoje osobne račune izvijestili su kako bi imali veću dobit (otprilike 7%) da su novac jednostavno oročili, umjesto ulaganja u privatne mirovinske fondove. U Bugarskoj dodatni problem izvire iz relativno visokih administrativnih pristojbi koje naplaćuju privatne kompanije: jednokratne naknade od 5% na svaki ulog i godišnje naknade od 1%.
Prve mirovine iz privatnih fondova trebale bi biti isplaćene 2016. godine. Ovo bi moglo rasvijetliti neuspjeh čileanskog modela u suprotstavljanju deficitu. Sljedeće bismo godine mogli vidjeti narodno nezadovoljstvo neučinkovitim (iz perspektive radnika) upravljanjem privatnim fondovima. Dodatno, vlada bi mogla biti prisiljena kompenzirati daljnji manjak, koji je direktno prouzročio privatni sektor i povećati proračunska izdvajanja za mirovinski sustav dovodeći u pitanje mjere štednje. Štoviše, nezadovoljstvo bi bilo usmjereno direktno protiv vlade, pogotovo zato što su privatni fondovi nametnuti radnicima. Postalo bi jasno da su sadržavali rizik koji se ne može niti procijeniti. Da se doprinosima kockalo u normalnom kasinu, na primjer, postojao bi barem neki način da se izračuna rizik. No kada su u pitanju privatni mirovinski fondovi u Bugarskoj, ne postoji način na koji bi građani mogli procijeniti rizik na koji su prisiljeni.
Sumnjivi izračuni
Prijedlog GERB-a da se građanima omogući da svoje doprinose prenesu u javni sustav međugeneracijske solidarnosti razbjesnio je neoliberalne tehnokrate, privatne mirovinske fondove, desničarske liberalne medije i stranke sljednice antikomunističke desnice iz devedesetih godina. Na primjer, Ivan Nejkov, koji je 1999. godine bio ministar rada i socijalne politike, izjavio je u TV intervjuu da su privatni mirovinski fondovi strogo regulirani, dokazujući to tvrdnjom kako “mogu investirati samo u vladine vrijednosnice ili Mercedes Benz”. Dok je pokušavao pobiti rašireno nepovjerenje u privatne kompanije, nenamjerno je opravdao sumnje u korupciju.
Mnogi su korupcijski skandali uključivali neke privatne mirovinske fondove. Na primjer, prema medijskoj agenciji BGNES, na temelju informacija koje je pružilo Povjerenstvo za financijski nadzor vidljivo je da su deseci milijuna leva prebačeni iz dvaju privatnih mirovinskih fondova u poduzeća istog vlasnika. Po pitanju predložene reforme mirovinskog sustava postoje tenzije i između vladinih dužnosnika. Jedan od savjetnika trenutnog ministra ekonomije, neoliberalni ekonomist Vladimir Karolev, suprotstavio se planu prema kojem bi se radnicima rođenim nakon 1959. godine omogućilo da prebace sve svoje doprinose u nacionalni fond solidarnosti, govoreći kako bi svaka “normalna osoba umjesto toga odabrala sačuvati svoj novac”. Karolev je ustrajao u tome da postotak doprinosa koji su bez suglasnosti prebačeni u privatne fondove treba povećati.
Zamjenik premijera i ministar socijalne politike Ivajlo Kalfin je 21. januara objavio plan neznatnog povećanja mirovinskih izdvajanja tijekom sljedećih 14 godina. Predsjednik Udruženja industrijskog kapitala u Bugarskoj Vasil Velev pretjerano je reagirao na prijedlog ekstravagantno tvrdeći (bez ikakve potrebe da potkrijepi svoje tvrdnje) kako je zbog prijašnjeg smanjenja izdvajanja prosječna plaća utrostručena, a zaposlenost značajno porasla. Također je ustrajao u tome da iza “neustavnih” mjera koje osiguravaju “slobodu izbora” vreba potencijalna opasnost drugom (privatnom) stupu mirovinskog sustava. Desničari i udruge poduzetnika često su izlazili u javnost sa sličnim suludim tvrdnjama. Na primjer, Nejkov je “izračunao” da je “uvijek bolje s dvije mirovine, iznos je veći”, čime je htio reći da imati i (javnu) komponentu međugeneracijske solidarnosti i (privatnu) komponentu kapitalizirane štednje znači “dvije mirovine”, ne uzimajući u obzir realan iznos koji će tko dobiti kada dosegne dob umirovljenja.
Prebacivanje odgovornosti
Institut za tržišnu ekonomiju objavio je analizu Desislave Nikolove koja inzistira na tome da bi povećanje doprinosa “natjeralo” poduzeća da krše zakon i prijeđu u sferu sive ekonomiju. Ustvrdila je kako se “pravi” problem skriva u “zloporabi” fondova za invalidske mirovine i u malom broju mirovina. Lijek za ovo je, prema autorici, naravno, prebacivanje većeg postotka doprinosa u privatne fondove. Dimitar Manolov, potpredsjednik Podkrepe (jedne od glavnih sindikalnih središnjica), ustao je u obranu prava na slobodan izbor (javnog ili privatnog) mirovinskog fonda govoreći da je u tome bit tržišne ekonomije. “Izbor između jednog ili drugog privatnog fonda nije izbor”, rekao je. Ostali sindikati također su skloni podržati prijedlog kojim se građanima omogućuje da prebace svoje doprinose u javni sustav međugeneracijske solidarnosti, i često se mobiliziraju protiv konstantnog povećanja dobi umirovljenja.
Na kraju dana, vladin prijedlog reforme uz sindikalnu podršku nije onako agresivan kakvim ga prikazuju udruženja poduzetnika. On individualizira odgovornost za radničke mirovine i oslobađa vladu odgovornosti u slučaju da rezultat uključivanja privatnih fondova bude smanjenje mirovina. U ovom bi to slučaju bila krivnja radnika jer su sami odabrali da svoje doprinose neće prebaciti u javni sustav međugeneracijske solidarnosti. Tako vlada možda neće morati spašavati privatne fondove i time neće povećavati deficit u mirovinskom sustavu.
Za razliku od upornih tvrdnji korporativnih medija, udruga poduzetnika, desničarskih stranaka i neoliberalnih tehnokrata o tome kako je vladina agenda ljevičarska, čini se da je u temelju ovog prijedloga nešto drugo. Bilo bi produktivnije tumačiti planove GERB-a kao pokušaj depolitizacije i okrivljavanja radnika za neuspjeh takozvanog čileanskog modela. Predložena reforma je možda malčice prikladnija, ali je to ipak još samo jedno tržišno rješenje tržišnog problema.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski
- U hrvatskom mirovinskom sustavu PAYG model je model međugeneracijske solidarnosti, odnosno prvi mirovinski stup op.ur. [↩]