Naporan vam je konstantni presing upućenosti u nove serije? Umorni ste od stalnog političkog iščitavanja njihova sadržaja? Dean Duda ima preporuku za vas.
Negdje u ozbiljnim godinama dekadentnog socijalizma redakcija za kulturu Omladinskog radija (kasnije Radio 101) došla je na klasičnu kritičko-angažiranu bezidejnu ideju da sudionike Zagrebačkog velesajma – mislim da je u pitanju bio proljetni (ako sjećanje ne vara) – dakle: da prisutne samoupravljače koji su izlagali svoje proizvode u paviljonima preko Save, anketira o tome kako provode slobodno vrijeme i konzumiraju li pritom kulturne sadržaje koji su tih dana bili na repertoaru u metropoli. Odgovori su uglavnom bili negativni, uz vidljivu suzdržanost i ponešto čuđenja, što je lagano stvaralo dodatnu napetost angažiranog novinarskog omladinca ili omladinke jer se činilo da je tema otišla ukrivo. Kultura se, naime, nije uklapala u dnevni velesajamski ritam.
Tako je u jednom od audio fragmenata “krušku pod njušku” dobio predstavnik nekog OOUR-a iz Makedonije. Nakon prvog kruga odgovora na osnovno pitanje, odgovora koji je još jednom potvrdio jednodušno samoupravljačko “ne” zagrebačkim kulturnim sadržajima, uslijedilo je novo, profiliranije i konkretnije, naime: ide li sugovornik barem u kino? Odgovor je napokon bio afirmativan, ali za novinarske potrebe, pretpostavljam, preopćenit. Stoga je trebalo, uz dozu zdrave sumnjičavosti, kako struka već nalaže, provjeriti stanje stvari: “A koji ste zadnji film pogledali?”. Uz prigušenu zezanciju u glasu, sugovornik nije promašio loptu na volej: “Da ti kažem, zadnji film još nisam pogledao!”
Teror preporuka
Kad se pogledaju ruševine onoga što se nekad u medijima nazivalo kulturom, pa čak i ambicioznost tema kao što je ova omladinska, najčešći motiv jesu preporuke. I to ne samo u ritualnim pregledima na svršetku godišnjeg ciklusa ili pak dokoličarski savjetodavno za godišnji odmor. Uzmemo li pritom medije sa zadrškom pa im pridružimo i poluamaterske poduzetničke pokušaje kojima obiluje internet, uzmemo li i kulturu nekako sa zrnom sumnje pa je odredimo svakako i mekano kako već danas zaslužuje, nije teško uočiti svudprisutne preporuke za gledanje. Još točnije preporuke za gledanje (televizijskih) serija, onih “zadnjih” koje još nismo pogledali, a morali bismo.
Dogodila se u zadnje desetljeće i pol otprilike najvažnija tektonska promjena u digitalnom svijetu kulturne potrošnje, što znači i proizvodnje i razmjene, promjena u kojoj su (televizijske) serije postale dominantan žanr u kulturi dezorganiziranog/fleksibilnog kapitalizma.1 Hipertrofija preporuka istodobno je stoga i posljedica i simptom promjene, uglavnom, uz poneku iznimku, ispod razine proizvoda koji zdušno zagovara. Preporuke su stvar potrošnje, naravno, i ne iziskuju neki veći čitateljski napor, ali zaskakuju skoro kao uspjesi hrvatske gejming industrije. Uz dužnu napomenu da se u oba slučaja iza kulisa nalazi više nego zanimljiv svijet proizvodnje, idealan predmet za izostalu društvenu dijagnostiku.
Pet serija koje morate pogledati ovog proljeća. Pet novih postapokaliptičnih serija koje morate gledati. Posljednji binge prije kraja praznika: Pet serija koje još stignete pogledati. Pet mini serija koje gledamo prije novog hita. Top 5 Netflix serija koje morate pogledati. Izdvajamo 5 izvrsnih mini serija koje ćete pogledati u jednom dahu. Top pet serija koje morate pogledati. Top pet najboljih na Netflixu. Držat će vas napetima do samog kraja: Pet serija koje nećete htjeti prestati gledati. Pet nerazvikanih serija koje su mnogima promakle. Pet krimi serija koje će vas prikovati uz male ekrane. Pet serija koje se ovaj mjesec ne propuštaju na HBO MAX-u. Pet serija koje trebate pogledati ove jeseni. Pet uzbudljivih serija koje će vam uljepšati kišnu nedjelju. Pet europskih serija idealnih za uživanje. Pet domaćih serija koje morate pogledati. Tinejdžerske serije koje morate pogledati. Što gledati pod dekicom? Donosimo top pet serija idealnih za vikend proveden na kauču. Pet najboljih sitkoma koje možete pogledati nakon napornog dana na poslu.
I možemo tako bez kraja i konca, kroz godišnja doba, duge zimske večeri, iščekivane vikende i praznike, prošlo i nadolazeće. Povremeno se omakne i brojka 10, pa 14 ili ambicioznih 20 (serija koje morate…), uz sveprisutnu praznoglavost native novinarstva. Gdjekad se iskoristi žanrovska profilacija ili nacionalna proizvodnja (pet njemačkih, poljskih, španjolskih), a ima i predviđanja tipa: Pet nadolazećih serija koje bi mogle postati nove “Game of Thrones”. Sve to logično prati i lagana historizacija tipa Najbolje serije svih vremena: 50 najvažnijih koje morate pogledati; grupe po društvenim mrežama, zagovornici, chatovi na temu i, još jednom, hipertrofija karakteristična za ono što je davnih godina definirano kao (postmoderno) načelo svejeda (omnivora) u kulturi.
Poput kramara na sajmovima ili onih koji su nekad razgrtali baloner da bi ljudi vidjeli što nude, posvuda iskaču preporučitelji i njihovih pet serija. Jednostavna etnografija svakodnevice pokazala bi pak da od deset susreta na ulici ili usputnih kava barem polovica završi preporukama za serije (moraš, morate, nisi još? niste još?). Ali, takvo je stanje stvari pa je odgovor o danas dominantnom žanru relativno lagan i točan. Serije su na vrhu hijerarhije i ključno je pitanje zašto je tome tako i kako je do toga došlo. Uglavnom, legalno i nelegalno, predozirano ili povremeno, s preporukom ili uz algoritam servisa. Rijetko osporiv dominantni žanr suvremene kulturne produkcije u kojemu svatko na ulici ili u tramvaju ima svojih pet za preporuku. U moru nepregledne produkcije povezanom preferencijskim motivima, distinkcijom kvalitete ili fetišizmom dostupnosti, odvija se zaglušujuća buka potrošačkih preporuka, spojlanja, binđanja, novih praksi i koječega još u skladu s navikama publike u digitalno doba.
Političke kompenzacije
Posrijedi je zapravo idealan klasni proizvod dezorganiziranog/fleksibilnog kapitalizma. Navika koja je s pravom svojedobno negdje na početku s punim pravom krasila tumačenje “Žice” sad se nastanila u svakom proizvodu i dala srednjoj klasi savršen hermeneutički alibi ulaganja pameti u nešto što kroz historijat žanra nije baš bilo na cijeni. Taman onoliko dopuštene mudrosti koja se uklapa u zonu gledateljskog komfora i omogućuje krugove socijalnog tumačenja. Jednostavnim kazališnim rječnikom 19. stoljeća: la pièce bien faite. Te kritika kapitalizma (koja već po redu?), te je “Černobil” ipak HBO produkcija pa se lome ideološka koplja (a preživjeli svjedoci tvrde da nije bilo baš tako), te filtriranje intelektualnog dosega i velikih metafora svijeta, života i stanja svijesti, te problem Grenlanda u četvrtoj sezoni “Borgena”. Pa onda opet jedna distinktivna u dvije sezone koju je pogledalo pet ljudi, a baš je ono top i nudi odgovore. Ili, na primjer, domaće Matanićeve serije, jedna po Perišiću, druga po Hedlu. Samo vas politika srca i festivalske nagrade (kojih je troduplo više nego sudionika na sljedećem svjetskom prvenstvu u nogometu) može navesti da progovorite kako su dobre, samo ih šutnja čini živima, ali dobro. Nije baš da svaki dan čujete “Konjuh planinom” na švedskom za vrijeme sprovoda u nekom domaćem, tranzicijom opustošenom N mjestu.
Situacija upućuje na historijsko podsjećanje. Riječ je o dominantnom zapadnjačkom narativnom žanru i njegovoj ulozi u preobrazbi književnog polja u uvjetima organiziranog kapitalizma. Jest da su se i prije kasnog 18. stoljeća pisali romani, ali to je otprilike kao što su se i prije digitalnih uvjeta proizvodnje i distribucije snimale televizijske serije. Otprilike kako kad se hvali Marušićeva režija obaju “Mista”, a čovjek šuti bez volje da išta dometne. Mjesto koje je roman zauzeo u organiziranom kapitalizmu, danas su u dezorganiziranom preuzele (televizijske) serije, a srednja klasa troši oči i tumači (kao što sve češće piše slikovnice za djecu, što je poseban fenomen koji iziskuje pozornost, osobito žanr autorskih celebrity slikovnica). Roman u svojoj feljtonskoj strukturi tada nudi epizodičnost i široku (medijsku) distribuciju. Nakon stoljeća čitanja u grupama ili poluglasu, u to doba definitivno prevlast preuzima usamljeničko čitanje u sebi. Tematske preokupacije gotovo u potpunosti odgovaraju današnjim serijama, ako barem dvije trećine 19. stoljeća stisnemo u sinkroniju, a raspon od popularnog do uvjetno elitističkog jednak je onome u serijama.
Struktura radnog dana ili tjedna posve se mijenja, kao što se pred našim očima nestaju tri osmice i ideje neradne nedjelje. Ili kao što je nestala klasična distribucija televizijskog vremena, tjednog iščekivanja i “praznih ulica” u doba emitiranja serija u zlatnim tv-godinama. Dostupnost i distribucija pomele su organizirano vrijeme, epizode su postale poglavlja u romanu, a privatno vrijeme odabire logiku kulturne potrošnje i “čitanja“ u sebi. Pismenost koja je progredirala u 19. stoljeću zahvaljujući zakonima o obaveznom osnovnom školovanju, danas je uvelike stvar uvjeta digitalne reprodukcije – pretplata, provajdera, smart televizora i aplikacija. Dostupnost, taj ključan ideologem popularne kulture, koja je započela kioskom i zatim posredovana radio-aparatom i televizorom dospijela do interneta i raznih gadgeta, novi je legalan oblik potrošnje stekla internetskim streaming servisima, a nelegalan na različite načine (VPN aplikacije bujaju i koštaju, ali i pomažu u “anonimnom” surfanju u svrhu gledanja). Njegova supstancija jest demokratičnost potrošnje i time je sveukupna potreba za demokratičnosti u ostalim točkama ciklusa savršeno bespredmetna. A kroz potrošnju/gledanje oblikuje se debatni spektar srednje klase koja razgovorom o posljedicama održava minimalnu političnost i, naravno, neporeciv užitak u gledanju. Kako kulturna potrošnja stimulira proizvodnju, logično je da se traži još i još, kao što je logično da se preporučuje 5, 10, 14 ili 20 serija koje još niste, a morate pogledati. Jednako kao što se od jednog nastavka romana u novinama prelazilo na druge romane ili čekao novi feljton.
Zato čude ponekad ishitrene rasprave o naravi tv-serija, kao što su svojedobno bile smiješne prve analize naracije u video-igrama, skoro pa iz prsta isisane, bez ikakva znanja o naratološkoj abecedi. Veliki su umovi otkrivali “pucačine” iz 1. ili 3. lica, tripliciranje zadataka karakteristično za bajku, a rijetko se tko usudio stresti im u lice da je sve to kucanje na otvorena vrata. Slično vrijedi i za tv-serije, pa se danas u analizi uopće ne slijedi linija distribucije i uvjeta potrošnje koji su posve drukčiji u odnosu na one prije dvadesetak godina, iako je posrijedi navodno isti žanr. Svaki novi žanr rađa sui generis neoteoretičere, a takvi, nerijetko fanovi i fetišisti, znaju biti najgori i ne baš korisni. Najneugodnija ugoda vezana je uz ideju da svijet počinje baš s tobom. Kao što se u novije vrijeme godinom nultom kad je riječ o skandinavskom socijalnom krimiću drži Larssonova “Millennium” trilogija i pomno prati što je napisano i snimljeno nakon nje, a kad se spomenu Sjöwall i Wahlöö nastane neugodan tajac. (To su oni čiji zadnji nastavak serije romana o Martinu Becku završava s “x kao Marx”.)
U svom tom naklapanju, nekako se kroz iskustvo profilira jednostavan odgovor, oprečan onom samoupravljača s početka teksta. Pa na pitanja o gledanju ili kao reakcija na preporuke ostaje tek: “Oooo, jesam, jesam, odlična je, i prva i druga i xyz sezona… a baš je nekako topla ova zima, jel da….” A može i odmah: preporuke ne tražim, nit bih vam ih dao. Ali da je stvar važna, svakako jest. I da govori mnogo – govori.
- Obje su kategorije aspektualno aktivne u dijagnostičkoj cirkulaciji. Prva potječe iz knjige S. Lasha i J. Urryja (1987) The End of Organized Capitalism, u kojoj autorski dvojac razlikuje tri faze kapitalizma (liberalni, organizirani i dezorganizirani); a je druga uglavnom na tragu R. Sennetta (2008) The Culture oh the New Capitalism i dijelom zbornika što ga je priredio J. Kjaerulff (2015) Flexible Capitalism. Exchange and Ambiguity at Work. [↩]