Ako nije bilo na Instagramu, Facebooku, Twitteru, TikToku – nije se ni dogodilo. Ta fraza predstavlja jedno od sigurnijih utočišta kad je posrijedi tumačenje, ali i prihvaćanje, suvremenog posredovanja i arhiviranja stvarnosti. Hrvatski društveni život u tom smislu nije iznimka, ali iziskuje i dodatnu ontološku potvrdu. I to onu koja uključuje povratak u prošlost. S tim da je ta prošlost prilično ograničena i uključuje samo razdoblje od 1941. do 1991. godine. Dakle, ako ne možemo uspostaviti analogiju ili izravnu usporedbu s događajima u povijesnim knjigama ili usmenoj predaji vezanima za taj period, ne može se ništa dogoditi ni danas. Ili, preciznije, jer smo stalno na oprezu: ne može ni prijetiti da se dogodi danas. Iznimka su, dakako, poslovne inovacije.
Najnoviji primjer izravno se tiče vašeg novčanika. Ne treba posebno napominjati da je glavna tema u Hrvatskoj posljednjih desetak dana uvođenje nove valute i rast cijena. Već prvog radnog dana dalo se primijetiti u dućanima i raznim uslužnim djelatnostima da su cijene nepopularno “zaokružene”. Portali su se punili usporedbama s cijenama otprije nekoliko dana, a nije manjkalo ni usporedba s cijenama istih proizvoda u susjednim državama. Razvio se, dakle, konsenzus po kojem su trgovci i ostali privrednici iskoristili inflaciju kako bi opravdali ili “prošvercali” poskupljenja tijekom zamjene valute. Ono što varira su objašnjenja motiva i prilika, ali kad je u pitanju rješavanje problema, značajnih varijacija nema.
Kulaci, 1945., komunizam, pa čak i ustaše koji su zapravo komunisti – sve su to postale nezaobilazne reference u raspravi o inflaciji među onima kod kojih varijacija nema. Povod toj inačici stupnjevanja stvarnosti na osnovu spomenutog kriterija – nije bilo u Jugoslaviji, nije se ni dogodilo – bile su izjave premijera Andreja Plenkovića i resornog ministra. Naime, Plenković je, osobno frustriran time što “njegov” projekt ulaska u eurozonu nije prošao glatko i slavodobitno, najavio osvetu trgovcima i poduzetnicima koji su odlučili povisiti cijene u novogodišnjoj noći. Zaprijetio je inspekcijama, uskraćivanjem subvencija i zamrzavanjem cijena. Na posljednju mjeru su kao opareni skočili predstavnici poduzetničkih udruga, neovisni ekonomski analitičari i opozicijski tribuni slabi na slobodno tržište. Svi su zajedno u glas vrištali o komunizmu i teroru, a za ustaškim primjerom zamrzavanja cijena je na Twitteru posegnuo kolumnist Indexa Goran Vojković i tako, kako pravila svake rasprave u Hrvatskoj nalažu, u igru uveo “oba totalitarizma”.
No, zadatak svih tih tržišnih pravobranitelja je isuviše lagan i uživaju prilične epistemološke povlastice. Ako alternativu tvojoj ideji rješavanja problema predstavljaju politički i intelektualni kapaciteti HDZ-ove birokracije onda sasvim opušteno i bez naročite brige oko detalja možeš iznositi argumentaciju i po sili povijesne nužnosti biti u pravu. Možeš tako posve bezbrižno i komotno zaboraviti na to da kontroliranje cijena nije nikakva komunistička izmišljotina i da su mu pribjegavale gotovo sve kapitalističke zemlje u dvadesetom stoljeću. I u ratnim periodima (uključujući i Vojkovićev primjer iz NDH) tako i u mirnodopskim. Rasprave o kontroli cijena su u priličnoj mjeri obustavljene tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali su tijekom sedamdesetih bile sasvim legitimne u mejnstrim ekonomskim krugovima. Mogu i bezbrižno i komotno zanemariti svojevrsni revival tih rasprava u liberalnim medijima danas: od Guardiana preko Bloomberga do Financial Timesa.
Par zdravorazumskih pitanja
Dakle, bilo kakva spontanost, uključujući i onu navodno samoregulirajućeg tržišta, zvuči bolje od toga da HDZ išta popravlja. No to ne znači da si možemo priuštiti političku i intelektualnu inerciju i ne postaviti nekoliko zdravorazumskih pitanja. Pretpostavimo da su tržišni pravobranitelji načelno u pravu i da je najbolji lijek za inflaciju i “neopravdano” dizanje cijena tržišna samoregulacija. Pojednostavljeno, pojedini trgovci će prepoznati priliku, sniziti cijene, kupci će otići k njima i to će prisiliti ostale trgovce da učine isto. Za početak, koliko dugo će to trajati? Naime, ljudi moraju kupovati osnovne namirnice bez obzira na to koliko tržištu treba da se “samoregulira”. Kolika je društvena cijena te žrtve i jesmo li ju spremni prihvatiti? Kako znamo da će pojedini trgovci prepoznati priliku, što će ih natjerati? Nije li im bolje svima da drže više cijene nego da se upuste borbu nižim cijenama? Bez obzira na to kakvi bili odgovori na ova pitanja dužni smo ih postaviti barem da raspravi pridodamo minimum dostojanstva.
Ključan argument zagovaratelja striktno tržišnog rješenja problema inflacije jest taj da je inflacija uzrokovana vanjskim, ne-tržišnim faktorima. Tu se, dakle, ubrajaju lokdauni, rat u Ukrajini i državna potrošnja. Nećemo se ovdje upuštati u to koliko su pojedini spomenuti faktori vezani posredno uz one tržišne već ćemo samo prihvatiti ocjenu kao točnu i postaviti pokoje pitanje. Iz čega točno proizlazi da se inflacija koja nije uzrokovana tržišnim faktorima mora obuzdavati upravo tržišnim faktorima? Da je kojim slučajem uzrokovana tržišnim faktorima bi li bilo legitimno koristiti ne-tržišne faktore? Opet, bez obzira na to koji odgovori bili točni, bez ovakvih pitanja rasprava postaje uzaludna. Također, ako inflaciju i ostale ekonomske probleme uzrokuju ne-tržišni faktori, uključujući i klimatske promjene, valja postaviti pitanje je li nam okvir tržišne ekonomije dovoljan i optimalan način organiziranja društvene proizvodnje i realizacije društvenih potreba. Naprosto nam neki problemi izmiču.
Valja spomenuti još jedan argument u prilog prepuštanja cjenovnog vrtloga tržišnim mehanizmima. Jedan od medijski istaknutijih poduzetnika je obznanio da je odluka svakog poduzetnika ili trgovca o cijeni pojedinog proizvoda njegova demokratska odluka o čijoj će ispravnosti na kraju odlučiti kupci. I u pravu je kada kaže da je odluka svakog trgovca o cijeni u kapitalizmu legitimna i da nema “neopravdanog” podizanja cijena. Ako ju previše podigne tržište će ga kazniti. Međutim, prilično je nezgodno govoriti o demokraciji. Za početak, imaju li ti kupci demokratsko pravo da kao radnici odluče o cijeni svog rada i čekaju da tržište odluči je li ispravna? Posjeduju li svi kupci koji čine tržište ista sredstva na raspolaganju ili su razlike tolike da je spominjanje demokracije vrlo blizu blasfemije? Ne bi li veći doprinos demokraciji u ekonomiji bila transparentnost poslovnih odluka onih koji određuju cijene? Pa da vidimo koliki su ulazni troškovi, a kolike profitne margine. I da onda vidimo je li društveno racionalno i pravedno da te odluke budu u rukama nekolicine i da njihova pozadina bude nedostupna. To je pogotovo važno u kontekstu trenutne inflacije u kojoj, za razlike od one sedamdesetih, radničke nadnice i plaće nemaju gotovo nikakvu važnost, a presudnu ulogu imaju oni monopoli, oligopoli i tržišno moćni faktori koji se nadmeću u prisvajanju društvenog viška.
Sve dok ovakva pitanja ne uđu u svakodnevne rasprave o inflaciji, ekonomiji i demokraciji, optuživanje glupog naroda koji glasa za HDZ za situaciji u zemlji ostat će politički luksuz onih koje inflacija pretjerano ne pogađa. A dotad ćemo živjeti u popularnom “choose your fighter” memu. Radi se o obrascu za memove inspiriranom starijim video igricama u kojem birate borca za igru, a u memovima se učestalo poseže za sarkastičnim izborom između jednako uzaludnih opcija. Dakle, izaberite svog borca: HDZ ili libertarijance.