Slučaj hrvatskih posvajatelja u Demokratskoj Republici Kongo otvara više političkih dilema i sporova. Čini se da među njima ključno, a ne dovoljno raspravljeno pitanje jest ono o ulozi “prava na roditeljstvo” u “ispravljanju” ekonomskih razlika između Sjevera i Juga i sudbini djece u toj raboti koja zapravo pridonosi održavanju tih razlika.
Izgleda da bi se sudac u zambijskom gradu Ndoli u slučaju osmero hrvatskih posvojitelja, koje sud tereti za trgovanje djece u pokušaju, mogao naći u ulozi sličnoj onoj pučkog sudca Azdaka iz Brechtovog komunističko-pedagoškog komada “Kavkaski krug kredom”. Brechtov seoski pisar morao je presuditi kome dati dijete, bogatoj gubernatorovici ili siromašnoj služavki. Zna se koji je bio Brechtov izbor, a koji će biti zambijski to ćemo tek vidjeti. Naime, tamošnje sudstvo morat će se na kraju odlučiti – osim što i kako s optuženim posvojiteljima – što da se radi i sa četvero maloljetne djece, da li da ih se preda bogatijim Evropljanima ili ih valja ostaviti na siromašnom globalnom Jugu. Bit će to izbor između zla i goreg.
Propusti državne uprave
Ponovimo ukratko o čemu se radi, iako, pretpostavljamo, da je malo onih u nas koji o slučaju posvajanja djece iz Demokratske Republike Kongo ne znaju barem osnovne stvari, makar aferu pratili na pola uha. Dakle, osmero hrvatskih državljana iz Zagreba i Varaždina, ekonomski bolje stojećih, zaposleni uglavnom u kreativnim i sličnim industrijama, prije otprilike mjesec i pol dana krenulo je u Zambiju da u tamošnjem pograničnom gradu Ndoli preuzmu četvero djece (od jedne i pol do tri godine starosti) iz susjednog DR Konga. Prema onome što se dosad zna, potencijalni posvojitelji imali su u svojim rukama odluke sa sudova u Varaždinu i Zlataru kojim su se priznale odluke suda u Kongu o posvajanju djece, te osobne dokumente i pasoše za djecu koje je izdao naš MUP i držali su da je to dovoljno za uspješno posvajanje. Uostalom, i dosadašnja je praksa, kako ćemo vidjeti, to pokazala. Kad su djeca stigla u hotel u Ndoli, gdje su odsjeli hrvatski parovi, i kad je njih 12-ero krenulo prema mjesnom aerodromu da polete prema Europi, tamošnja ih je policija uhapsila jer su im se dokumenti s kongoanskog suda činili falsificiranima. Ili su im se krivotvorenima činili dokumenti za djecu potrebni za legalan prelazak iz DR Konga u Zambiju, nije posve jasno. U svakom slučaju, otada su Hrvati u zatvoru, a djeca u prihvatilištu, da bi prije koji dan optuženici po sudskoj odluci bili pušteni uz kauciju od oko tisuću dolara po glavi da se brane sa slobode. Sljedeće ročište trebalo bi se održati 23. ovog mjeseca.
U međuvremenu smo doznali od resornog ministra Marina Piletića da je iz DR Konga unazad nekoliko godina posvojeno preko 130 djece, zatim da osam novih kandidata iz Hrvatske upravo čeka na posvajanje djece iz te zemlje, da je sve to manje-više dobro uhodana praksa, iako se radi o zemlji (DR Kongo) koja je posvajanje djece praktički zabranila prije sedam godina ili je barem suspendirala izdavanje viza za posvojenu djecu, što će reći da takva djeca zapravo ne mogu na legalan način prijeći kongoansku granicu. Prema tamošnjim nevladinim udrugama postoji čitava mreža koja se bavi trgovanjem djece, od pojedinaca i parova u samom DR Kongu, od kojih sve počinje, preko odvjetnika, do službenika u sirotištima i kampovima, pa do carinskih i pograničnih službi, čiji pojedinci sudjeluju u toj raboti. Naknade za čitav posao za krajnjeg korisnika kreću se i do nekoliko desetaka tisuća eura. Doznalo se i to da s hrvatske strane u toj mreži sudjeluje i dio misionara. Naime, potencijalnim hrvatskim posvojiteljima, a i to se čulo u medijskim objavama, u nekim ranijim slučajevima znali su priskočiti u pomoć i fratri, čije su misije u zemljama središnje i subsaharske Afrike prisutne već desetljećima. Saznalo se zatim i to da domaća nadležna tijela ne nadziru ni obitelji, ni na taj način i iz te zemlje posvojenu djecu, što bi trebala činiti, kao i to da su u Hrvatskoj od 2014. godine, kad smo i mi potpisali međunarodne konvencije o zaštiti djece, ostvarena tek četiri legalna posvojenja sa zemljama potpisnicama istih konvencija. Sva ona prije spomenuta (131 posvojenje) odvila su se između Demokratske Republike Kongo, koja nije potpisnica Haške konvencije o zaštiti djece i Hrvatske, što već samo po sebi dovoljno govori o kakvoj je sivoj zoni riječ i o kakvom se javašluku radi kad je u pitanju zaštita djece u nas.
Bogataška želja kao ljudsko pravo
Što se medijskog praćenja ove afere tiče, kolegice i kolege su se fokusirale na nesretne posvojitelje i njihova prava (smještaj u zatvoru, konzularna pomoć, pravni aspekti njihovog položaja, plaćanje jamčevine, pitanje jesu li kandidati upisani u registar posvojitelja i slično), ali su se bavili i trivijom tipa – koje su političke afilijacije ili seksualne orijentacije pojedinci iz grupe (ovu su situaciju posebno iskoristili trolovi s internetskog dna), pitajući se kako će sami posvojitelji proći na sudu i koja će na koncu biti njihova sudbina. Kao da su roditeljske želje u ovom slučaju pretegnule nad pravima djece. Možda najizrazitiji takav stav izrečen je u redovitoj kolumni Sanje Modrić na Telegramu gdje ona, pomalo s visoka, ustvrđuje da su četiri para “spletom nesretnih okolnosti, zaglavili u dalekoj afričkoj zemlji, gdje se uglavnom govori bantu jezicima”. Premda u DR Kongu i Zambiji svi govore francuski i engleski, jer su to bile britanske i belgijske kolonije, i nikakvog komunikacijskog problema nema, pa nije jasno čemu uopće spominjanje bantu jezika, osim ako se ne želi naglasiti navodna zabitost te “daleke afričke zemlje”. A za to vrijeme, dodaje još autorica, to “četvero male djece, koju su parovi preuzeli s traženim papirima” i “koju su trebali dovesti kući u Hrvatsku kao svoje kćeri i sinove”, ne mogu do svojih pripremljenih “dječjih soba”.
Ispada da se svi zaklinju u prava djece, ali da je roditeljski nagon nešto što bi ipak trebalo nadvladati nad pravima djece, iako su ta prava zaštićena brojnim nacionalnim i međunarodnim propisima. U porivima ljudi za roditeljstvom u osnovi stoji jedna egoistična želja, a tek joj se naknadno znaju pripisati i altruističke nakane. Na tu temu govori švedska autorica Kajsa Ekis Ekman koja kaže da “ne postoji takvo što u međunarodnom pravu kao pravo na roditeljstvo… više klase bogatih zemalja žele pretvoriti svoje želje u ljudska prava. Pa ako žele novorođenče, samo kliknu mišem i naruče online i to smatraju ‘pravom'”.
U komentarima vezanima uz ovaj skandal, često se spominje i govori da bi djeca bila spašena ukoliko bi se preselila u Hrvatsku sa svojim novim roditeljima. Politička i ekonomska situacija u DR Kongu je krajnje dramatična, uvjeti za život djece su jedni od najlošijih na svijetu, djeca su često žrtve maloljetničke prostitucije, a novačenja u postrojbe koje su u ratnom konfliktu su vrlo česta kao i iskorištavanja drugih vrsta. Stoga se posvojenje nerijetko doživljava kao način izbavljenja za tu i takvu djecu. Problema oko takvih stavova je više. Kako tvrde neki od voditelja nevladinih organizacija zaduženih za ljudska prava iz DR Konga, prvi i osnovni problem jest da se posvajanjem djece na nelegalan način samo perpetuira ionako nezavidna situacija s krijumčarenjem kongoleške djece u druge zemlje. Sa svakim novim takvim nelegalnim posvojenjem, mreža samo jača. Ako se nekako već želi pomoći toj djeci, mišljenje je tih aktivista, onda postoji određeni broj drugih načina.
K vragu i dobre namjere!
Za potencijalne usvojitelje iz drugih zemalja i drugih kultura navodi se da bi, prije samog posvojenja, trebali barem do određene mjere naučiti nešto od jezika zemlje iz koje dolazi dijete, kao i upoznati se na elementarnoj razini s kulturom dotičnog društva. Tako se djetetu adaptacija na nove okolnosti olakšava, kažu psiholozi koji se bave ovom problematikom. Da bismo barem malo pripomogli budućim posvojiteljima djece iz NR Konga – iako sumnjamo da će ovi reci ikojega kandidata za roditelja senzibilizirati – podsjetimo da je povijest Konga jedna od najtragičnijih. Zemlja je to koja je desetljećima bila pod vlašću belgijskog psihopatskog vladara Leopolda II koji je, prema nekim procjenama, broj Kongoleza u dva-tri desetljeća svog vladanja smanjio za dvije trećine. Kad je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Kongo konačno izborio nezavisnost od Belgije, premijer Patrice Lumumba ubrzo je bio likvidiran uslijed urote bivših kolonizatora i stranih agencija. Od tada pa praktički do danas zemlja nikako da se trgne iz podređenog položaja, a ogromna prirodna bogatstva koja ima ta velika zemlja samo joj u svemu tome odmažu.
Ivan Illich, socijalni kritičar i autor svjetskih bestselera poput “Dolje škole” ili “Medicinska Nemezis”, inače naše gore list, svojedobno je svojim bijelim studentima koje je pripremao za terenski rad u Meksiku govorio: “K vragu i s vašim dobrim namjerama!”, htijući reći da njihova bjelačka ljubaznost, entuzijazam i zapadnjački “good intentions” stav prema stanovništvu iz društava globalnog Juga, neće nužno uroditi plodom i neće biti od velike pomoći, odnosno da bi takav stav, ako se ne upari s kritičkom misli, lako mogao završiti u hipokriziji. Tako bi otprilike mogli i završno iskomentirati aktualnu aferu s osmero ovdašnjih ljudi koji su policijski-pravno bili prekinuti u svojoj akciji adoptiranja četvero male djece iz Narodne Republike Kongo. Čini se da su se pokazali kao tek nedovoljno upućeni “entuzijasti”, s viškom “dobrih namjera” i kao “spasioci” kojima je cilj opravdao sredstva.
Napomena uredništva: u originalnoj verziji teksta objavljenoj 16.1. stajao je citat iz članka Dubravke Hrabar o institutu posvojenja u kojem autorica otvoreno zastupa homofobne stavove. Budući da takvim stavovima ne želimo davati prostor na Biltenu, citat je naknadno povučen.