Aktualno prijepodne u Hrvatskom saboru uglavnom se odvija po predvidljivom obrascu. Zastupnici HDZ-a premijeru Andreju Plenkoviću i ministrima upućuju tobože neutralna i lagana pitanja, nogometnim rječnikom “rolice”, a predstavnici oporbe nastoje postaviti što provokativnije pitanje. S tim da se kad je riječ o provokativnosti više vode logikom medijskog klikbejta nego političkog sadržaja. Ukupan ishod uglavnom varira ovisno o tome koliko je Plenković raspoložen i koju je taktiku izabrao. Jučer je izabrao najgluplju i najdosadniju moguću: svaki odgovor je započinjao prozivanjem one ili onoga koji je postavio pitanje da je bila ili bio “s krive strane povijesti”, tj. da nije glasala ili glasao za pomoć Ukrajini.
I ostalo bi manje-više sve na tome da nije bilo pitanja zastupnice Radničke fronte Katarine Peović. Ona se referirala na sporni Zakon o pomorskom dobru i na osnovu onoga čime javno barataju investitori ustvrdila da se sprema segregacija na plažama i da će domaćoj sirotinji biti uskraćen pristup. Svoju tvrdnju je prisnažila ocjenom da je vlada koja tako nešto dopušta kvislinška. Plenkovićeva reakcija je bila manje-više očekivana, a svu pažnju javnosti je prikupila zastupnica HDZ-a Majda Burić koja je bila naumila obaviti “prljavi” posao za svog premijera i tako valjda steći dodatne poene. Ona je u reakciji na pitanje i ocjenu koje je iznijela Peović, pored ostalih objeda, ustvrdila da zastupnica Radničke fronte ima “rusoljubno, a vrlo vjerojatno i srboljubno srce”.
Uslijedile su brojne osude na račun zastupnice Burić, oglasio se i sam Plenković koji je poručio da “zna Majdu”, sugerirajući valjda time da joj se omaklo, i da je pogriješila i da bi se trebala ispričati. Burić je prihvatila Plenkovićev naputak, ali je u isprici zaobišla kolegicu Peović već je izvinjenje uputila srpskoj nacionalnoj manjini, uz poslovično – ako ih je uvrijedila. Ono što je, čini se, svima promaklo jest na prvu neobičan, ali zapravo sasvim “prirodan” konsenzus u hrvatskom javnom životu: srboljub, Srbin, Srpkinja jest uvreda. Ne samo da Burić i desnica smatraju srpstvo u bilo kojem obliku legitimnom uvredom već s istom pretpostavkom barataju i oni koji se zgražaju nad riječima zastupnice Burić. I sasvim je jasno da svi misle na etiketu srboljubno, a ne rusoljubno, iako ni tu ne bi trebalo biti ništa sporno. To je naglasila i sama Burić koja je u svojoj izjavi jasno naznačila gradaciju iz zla u gore: rusoljubno, a vrlo vjerojatno i srboljubno.
Dakle, gotovo svima je prihvatljivo da srpstvo podrazumijeva uvredu i da je Burić uvrijedila Peović i nikome da padne na pamet da se tim etiketama nije vrijeđala zastupnica Peović već srpska zajednica čija se etnička pripadnost koristi kao sredstvo uvrede. Paradoksalno, najbliže je tom zaključku bila sama u Burić u svojoj navodnoj isprici koja se izvinila srpskoj nacionalnoj manjini – ako ih je uvrijedila. No, sasvim je sigurno da ona do te isprike nije došla ovom linijom zaključivanja. Iza takve isprike stoji koalicijski sporazum sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom koji joj nalaže takve riječi, ali i omogućuje da se ne ispriča samoj Peović. I nije to prvi slučaj takvog javnog “propusta” kad je u pitanju korištenje srpstva kao uvrede. Prije nešto više od godinu dana Torcida je nakon utakmice u Osijeku tadašnjem treneru istoimenog kluba Nenadu Bjelici skandirala: “Bjelica, Srbine, čakija ti ne gine”. Svi su mediji vijest o tom skandiranju uokvirili formulacijom “Torcida vrijeđala Bjelicu”, a sam je Bjelica u tom trenutku imao potrebu poručiti hrvatskoj javnosti: “Da znate, pola sam Hrvat, a pola Crnogorac.”
Ovi primjeri samo pokazuju koliko je u našem javnom životu internaliziran anti-srpski sentiment, čak i među onima koji su uvjereni da su daleko od bilo kakvih nacionalističkih tabora i senzibiliteta. I koliko je anti-srpstvo okosnica identiteta suvremene Hrvatske i barometar političkog života. Valuta kojom plaćamo se promijenila, ali valuta kojom se vrijeđa ostala je ista.