Ljudi koji se bave biznisom tumačenja svijeta u posljednjih su tridesetak godina prilično često pribjegavali sintagmama koje su uključivale ekonomiju kako bi nadmudrili i nadmašili konkurenciju u sektoru. Tome je dakako pridonio razvoj digitalnih tehnologija i za svaku inovaciju je postojao dovoljan broj tumača koji bi se okladili da nas upravo ona vodi u novu ekonomsku paradigmu. Nije odmogla ni propast takozvanih realnih socijalizama i alternative kapitalizmu kao takve. Kapitalizam više nije bio kapitalizam već samo ekonomija i samim tim su i olabavili kriteriji u procjenjivanju stupnja ekonomskih promjena. Posebna je ironija bila u tome što su se mnoge inovacije tumačile kao svojevrsno unutarnje nadilaženje kapitalizma iako je posrijedi bio povratak na neke ranije poslovne modele koji se prevladavali na tržištu rada u 19. stoljeću. Kao što je na primjer slučaj s platformskim radnicima.
U tom su, dakle, kontekstu zaživjele različite sintagme, od onih koje su obuhvaćale kompletnu privredu – digitalna ekonomija ili ekonomija podataka – do onih skromnijih ambicija koje su dobacivale do pojedinih sektora ili trendova – ekonomija pažnje ili kriptoekonomije. Među novijima u području potonjih je “ekonomija strasti”. Na prvu sintagma može navesti na krivi trag, a razlog tome možda leži u činjenici što joj autor nije profesionalni tumač svijeta već oblikovatelj svijeta. Radi se o Andreessenu Horowitzu, istaknutom investitoru i venture kapitalistu iz Silicijske doline. Naime, strast se ne odnosi na strast na strani potražnje, ne radi se, primjerice, o zadovoljavanju niskih strasti kupaca ili klijenata. Strast se nalazi na razini ponude. Horowitz računa na one “kreativce” koji svoj posao rade valjda iz strasti, a ne iz potrebe za preživljavanjem. Ekonomija strasti predstavlja svu onu infrastrukturu, proizvode i usluge koji omogućuju “kreativcima” da zarade na plasmanu sadržaja svojim pratiteljima.
Među valorizacijski najvažnije faktore u sektoru spadaju Substack, poznati njuzleter servis kojem pribjegavaju novinari i pisci i Patreon, platforma članstva, koja obuhvaća šire spektar “kreative” i medijskog sadržaja. Obje platforme se danas, kako izvještava Financial Times, nalaze u krizi. A obje su se zasnivala na obećanju neposrednijeg i iskrenijeg tržišnog odnosa između kreatora sadržaja i konzumenta. Plaćate li ili podupirete ono što vas stvarno zanima, zaobilaze se posrednici i institucije poput medijskih kuća u slučaju Substacka, posrijedi je čista meritokracija i ničim obuzdana tržišna sloboda s obje strane. No, već se ranije moglo naslutiti da će, na primjer, Substack, kako je zaključio kolumnist New York Timesa Ben Smith “jedne autore učiniti bogatima, a druge pretvoriti u medijski pandan vozača Ubera”. I sve je još nekako funkcioniralo dok je tech sektor bio u ekspanziji, investicije bile rekordne, a brojni investitori se kladili na uspjeh. Međutim, priljev investicija je značajno usporio i dolazi do prilagođavanja novoj situaciji koja uključuje otpuštanje zaposlenih i iznalazak novih izvora prihoda.
Inflacijski pritisci i strah od recesije čine svoje i na strani potražnje. Kao i u slučaju ekonomije pretplate o kojoj smo već pisali, još jedne sintagme iz spomenutog žanra, i streaming servisa, ljudi sve više odustaju od plaćanja dodatnih medijskih sadržaja. Prema dostupnom istraživanju, njih čak trećina u SAD-u je najavila da planira prestati s takvim plaćanjima i troškovima. Problem je svakako veći za pojedine autore i medijske kreatore koji otprilike za istu svotu nude puno manje sadržaja nego Netflix. Naravno, treba im i puno manje “pretplatnika” da bi bili održivi, ali svejedno je izvjesno da mnoge čeka napuštanje sna o neposrednoj provjeri vlastite vrijednosti na tržištu. A očito napuštanje sna o vlastitoj poduzetničkoj ingenioznosti čeka i one koji su stvarno mislili da je do kraja parcelizirano i individualizirano medijsko tržište održiv poslovni plan i za autore i za publiku.