Scenski epilog pregovora zagrebačkih gradskih vlasti i radnika Čistoće prije gotovo dva tjedna nehotice je poslužio kao prilično sugestivan društveni eksperiment. Čim je gradonačelnik Tomislav Tomašević odjenuo radni kombinezon Čistoće i najavio da će odraditi smjenu s radnicima kako bi se bolje upoznao s uvjetima rada, medijski i javni prostor ostali su na vjetrometini prekomjernog granatiranja. Pritom se radilo o samo jednoj vrsti granate koja je strpljivo čekala svoju priliku i u analitičkom i u pučkom arsenalu: “Evo ga, isti Bandić!”. I gotovo svaku granatu je pratio nadmeni slavljenički ton i iskrena sreća. Skoro svi su, dakle, prepoznali Bandića, ali u tome je i bio cijeli trik: na pladnju nam je izložen domet opće političke obrazovanosti.
Bez obzira na to što mislili o samom Tomaševićevom potezu, sasvim je očito da se ne radi o kopiranju Bandića, ili, kako se dalo iščitati u implikacijama usporedbe, o gravitacijskoj neminovnosti zagrebačke politike koja svakoga na vlasti kad-tad pretvori u Bandića. Pored samog Tomaševićevog objašnjenja u kojem je poručio da ide učiti od radnika, a ne kao Bandić držati im lekcije, i više je nego znakovito da Tomaševićeva gesta dolazi naknadno, to jest kao scenski epilog, dok su slične Bandićeve geste funkcionirale u sklopu prevencije koja je bila ključan element klijentelističkog obnašanja vlasti. Svojevrsni ugovor između Bandića i različitih društvenih skupina, uključujući i one zaposlene u Holdingu, nije se zasnivao isključivo na “potkupljivanju” već i na prijetnji: polakomite li se gotovi ste. Sama promjena vlasti omogućila je “prirodniji” politički odnos čega je štrajk i bio rezultat. Također, Tomaševićev silazak među radnike ne predstavlja nekakav povratak u bandićevsko, pred-političko doba izravnih pogodovanja. Bez obzira na to što je bila riječ o selektivnoj socijalnoj politici i individualizaciji rješavanja problema, Bandićeva komunikacija s ljudima je jedina pozitivna ostavština njegove politike i općenito neposrednija komunikacija ne bi smjela biti zauvijek proskribirana njegovim koruptivnim djelovanjem.
No, netom nakon ovog eksperimenta uslijedio je još jedan i to na istoj sceni, makar samo u slutnji. Narednog tjedna na rasporedu nije bila samo Čistoća već pregovori s cijelim Holdingom. Najavljivao se generalni štrajk, paraliza grada, famozni “napuljski scenarij” i brojni drugi katastrofični raspleti. Na kraju su pregovori gradskih vlasti sa sindikatima polučili uspjeh, prihvaćeni su brojni zahtjevi i obećane značajne promjene. Kao što je već na stranicama Novosti primijetio Igor Lasić, reakcije javnosti na ta dva radnička komešanja bila su različita. U slučaju radnika Čistoće prevladavala je podrška, dok je u slučaju cjelokupnog Holdinga javnost bila u priličnoj mjeri nesklona zahtjevima sindikata. Pored valjda malog zamora nakon štrajka u Čistoći, ključnu su ulogu odigrali liberalni mediji koji su na kraju mirenja u kombinaciji autentičnog zgražanja i razočaranja Tomaševićem i potrage za klikovima osornih i “zavisnih” građana izlistavali sve pogodnosti koje su si “uhljebi” priskrbili.
U čemu se onda ogleda spomenuti eksperiment u slutnji? Pa u evokaciji mitske figure uhljeba koja nije baš mogla proći kad su u pitanju samo radnici Čistoće. Čim se u igru ušli i ne-manualni radnici aktivirala se figura koja je trebala diskreditirati zahtjeve sindikata. Međutim, tu dolazimo do problema. Ako su uhljebi po definiciji paraziti, oni koji primaju plaću, a ne rade ništa, dakle, oni bez čijeg doprinosa društvo ne samo da može funkcionirati već bi funkcioniralo i bolje, zašto je onda njihova prijetnja štrajkom efikasna? Ne bi li štrajk uhljeba pokazao da su oni nepotrebni i nije li taj štrajk zapravo ultimativna želja liberala i sredstvo njihove konačne argumentacijske pobjede? U tom se štrajku ne bi uspjeli ni sakriti iza onih manualnih radnika koji štrajkaju s njima i napokon bi kroz štrajk uspjeli razlučiti tko nam treba, a tko ne treba. Na sreću, do štrajka nije došlo i eksperiment smo ostavili samo u slutnji, ali sasvim je jasno da strah od paralize grada i društveno nepotrebni uhljebi ne idu baš u istu rečenicu.
Kontraargument bi bio da jesu nepotrebni, ali da koriste stečene pozicije da nas ucijene. Čak i da je argument točan ostaje pitanje: a čime nas to ucjenjuju? Očito nas ucjenjuju nečim što je društvu ili gradu potrebno i bez čega ne može funkcionirati. I naravno da određena služba može bolje ili gore raditi svoj posao ili da ga određeni kadrovi ne rade, a trebali bi, ali to ne negira društvenu nužnost posla koji treba obaviti i koji po svojoj prirodi, ako ne već po političkim vrijednostima koje (ne) zastupamo, ne može biti ostavljen privatnom sektoru.