Nekad bogat industrijski grad, danas gotovo potpuno deindustrijaliziran, živi i radi sezonski, žrtvujući svaki pedalj javne i privatne površine masovnom turizmu kao gotovo jedinoj preostaloj privrednoj grani koja povremeno zapošljava ljude.
Grad Zadar raspad Jugoslavije dočekao je na vrhuncu razvoja, ostvarujući u tom periodu najveću akumulaciju kapitala u SR Hrvatskoj. Tih je godina primjerice 25% ukupne devizne zarade hrvatske privrede otpadalo na dva zadarska poduzeća SAS (Specijalizirani alati i strojevi) i Tankersku plovidbu1. Ova dva poduzeća bila su samo dio raznolike industrije grada, a pored njih izdvajaju se još brodarska i riboprerađivačka industrija, metaloprerađivačka, kemijska i tekstilna industrija, zatim proizvodnja hrane i pića, cigareta, elektronike, te trgovina i turizam. Među poznatim poduzećima tog razdoblja bile su i tvornica precizne mehanike Vlado Bagat, riboprerađivačka tvornica Adria, Plodine (tada najveće poduzeće svježe hrane u Hrvatskoj), trgovinski lanac Zadranka, Mljekara Zadar, Tvornica duhana Zadar, Vinilplastika, te podružnice splitske Dalme i Jugoplastike. Nema sumnje kako su te industrije činile važan faktor za razvoj grada što ilustrira i porast stanovništva od otprilike 15.000 ljudi po dekadi u razdoblju od 1961. do 1991.2 Razvoj industrije pratila su i ulaganja u izgradnju stambenih kompleksa, cesta, željeznice i luka, koji i danas čine temelj infrastrukture grada.
Međutim, već početkom rata koji je intenzivno zahvatio područje Zadarske županije, počinje se uočavati stagnacija gospodarstva, koja je velikim dijelom posljedica velikog raseljavanja stanovništva iz grada kao i iz ratom zahvaćenih Ravnih kotara, plodnog poljoprivrednog područja u zaleđu grada. Prva se na udaru tako našla poljoprivredna industrija koja se do danas nije oporavila. Rat je sa sobom donio i izraziti porast nacionalističke ideologije i politike (Zadar je predstavljao jaku središnjicu tih snaga) čija je karakteristika, između ostalog, bila i izraziti antisocijalizam. Ono što rat nije uspio uništiti, u godinama nakon proglašenja mira uništile su pretvorba i privatizacija, odnosno transfer vlasništva iz društvenog u državno, pa potom u privatno. Scenarij zadarske pretvorbe i privatizacije nije se puno razlikovao od ostatka Hrvatske: poduzeća su pretvorbom nacionalizirana pri čemu su radnici lišeni nominalnih upravljačkih ovlasti, a privatizacijski proces su činile ili izravnije pogodbe ili su suvlasnički udjeli otkupljivani od malih dioničara, odnosno radnika kojima je taj novac bio neophodan u iznimno lošoj gospodarskoj situaciji. Novi vlasnici nisu imali namjeru nastavljanja proizvodnje već njenu obustavu i rasprodaju poduzeća. Kako bi se to postiglo, te kako bi se stekao legitimitet za rasprodaju, vrijednosti mnogih poduzeća namjerno su prikazivane nižima od realnih. Mnoga velika poduzeća cjepkana su na manje jedinice, ili su se osnivala nova kako bi se iz starih poduzeća izvlačio novac, a sve s istim ciljem – rasprodajom imovine poduzeća. Na ovaj su način uništeni mnogi “divovi” spomenuti na početku teksta – Bagat, SAS, Plodine, Tvornica duhana, a sličnu “sudbinu” doživjele su i Maraska te Boris Kidrič (kasnije preimenovan u Tekstilnu industriju Zadar). Pretvorba i privatizacija nesumnjivo su najviše pogodile proizvodni i prerađivački sektor, ali nisu pošteđene ni druge grane, poput turističkih poduzeća Borik d.d. i Turist-hotela Zadar.
U tim procesima privatizirana su i javna dobra (poput poljoprivrednog dobra Bokanjac ili Vrana) dok su druga data u koncesije od kojih se neke čak ni nisu naplaćivale (poput Šume Zadar). Valja napomenuti kako je važan faktor u privatizaciji, pored lokalnih političkih i ekonomskih struktura, od početka bio i internacionalni kapital, te posebno austrijska Hypo banka. Kao i u ostatku Hrvatske dobar dio privatizacije bio je obavljen i zakonski sumnjivo, a do danas, unatoč mnogim tužbama koje su radnici propalih poduzeća podnijeli, nitko nije procesuiran ni kažnjen.
Danas zadarsko gospodarstvo prvenstveno karakteriziraju promet, usluge, trgovina, građevinarstvo, ribarstvo, marikultura, financije i turizam, dok je udio prerađivačke industrije pao ispod 10% BDP-a cijele županije, te i dalje bilježi konstantan pad. Od spomenutih privrednih grana tijekom prve dekade 2000-ih posebno rastu građevinarstvo te trgovina i promet koji u periodu od 2001. do 2008. godine imaju najveći rast i zapošljavaju najviše ljudi. Paralelno s izbijanjem globalne krize 2008. neke od ovih grana, a posebno građevinarstvo, naglo prestaju rasti i započinje period stagnacije pri čemu mnoga lokalna poduzeća odlaze u stečaj. Kriza je također pogodila promet i trgovinu, pa je tako naprimjer Tankerska plovidba, najveće poduzeće u Zadarskoj županiji, 2013. godinu završila poslujući pozitivno, no cijena za takvo nešto bila je “racionalizacija” poslovanja, snižavanje plaća i otpuštanje radnika te prodaja tri broda iz flote3.
Najznačajniji rast i investicije u posljednjih nekoliko godina doživio je turizam (od 2001.-2008. godine investicije su rasle za čak 1000%), iako to ne znači da je on potaknuo i realni rast zapošljavanja, ponajprije jer se radi o sektoru koji radnike zapošljava samo privremeno, odnosno sezonski. No ipak, turizam i financije gotovo su jedine grane koje u aktualnoj krizi nisu zabilježile pad.
Gradske vlasti vole naglašavati kako Zadar, unatoč spomenutim negativnim trendovima, ipak spada u razvijenije gradove Hrvatske4, a to potvrđuju i statistički podaci. Međutim ostaje otvoreno pitanje koji su učinci te razvijenosti van službene statistike, odnosno kako građani i građanke Zadra osjećaju tu razvijenost. Naprimjer, rast trgovine prije svega karakterizira otvaranje velikih inozemnih trgovinskih lanaca (Lidl, Billa, Mercator, Interspar, Merkur, Kaufland, Getro itd.) ili šoping centara (Trgovinski centar Relja – danas poluprazan i u dugovima, Supernova itd.) u kojima je radni proces intenzivan, nesigurnost zaposlenja sve veća, a plaće i mogućnost sindikalnog organiziranja sve manji. Isto se može reći i za cjelokupnu granu turizma koju također obilježavaju slični radni uvjeti. Dakle, razvoj uslužnog sektora ne donosi poboljšanje u radnim uvjetima ili primanjima, koja su u zadarskoj županiji 9% ispod državnog prosjeka5.
Nezaposlenost, kao i u ostatku zemlje, predstavlja gorući problem u Zadarskoj županiji. Tako je primjerice 2011. godine u Zadru bilo oko 33.679 zaposlenih, te 4.740 nezaposlenih osoba od 75.000 stanovnika, da bi ta brojka prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dosegnula broj od 12.680 u županiji, dok su u gradu Zadru službeno nezaposlene 5.390 osobe. Pritom se kao nezaposleni vode samo osobe u dobi između 15 i 65 godina života sposobne ili djelomično sposobne za rad, koje nisu u radnom odnosu, “aktivno traže posao” i raspoložive su za rad. Najveću skupinu nezaposlenih (oko 50%) čini upravo radno najsposobniji dio populacije (od 24-44 godine). Sudeći prema dokumentu Strategije razvoja grada Zadra do danas nije izrađen konkretan akcijski plan za smanjenje nezaposlenosti. Ako u obzir uzmemo konstantno smanjivanje industrijskog sektora, jednog od najvažnijih ekonomskih faktora lokalnog razvoja, razloga za pesimizam ima i više nego dovoljno. Tijekom dugog niza godina jedina strategija za suzbijanje broja nezaposlenih bila je razvoj turizma, koji samo tijekom (ne pretjerano duge) ljetne sezone uspije smanjiti broj nezaposlenih za otprilike 2.000 ljudi, no kraj sezone donosi veću, zimsku stopu nezaposlenosti.
U nedostatku konkretnih rješenja, lokalne vlasti o razvoju grada razmišljaju u kategorijama “kreativnih gradova” čiji bi razvoj navodno trebao biti manje obilježen utjecajem kapitala. Međutim, u praksi politika razvoja gradskog turizma u osnovi se sastoji od ustupanja prostora grada privatnom kapitalu. U posljednjih nekoliko godina velik dio javnih površina dan je u koncesiju privatnicima, a terase su se toliko proširile gradskim površinama da u ljetnim gužvama ometaju normalnu fluktuaciju stanovništva. Zabrana konzumiranja alkohola na javnim mjestima poslužila je kao oslonac u zamjeni javnih površina na kojima se okupljaju mladi privatnim terasama za turiste. Komercijalizirane su i neke plaže na kojima su se građani tradicionalno kupali, a na nekima od njih (poput Rive, posebno dijelu oko Morskih orgulja) službeno je zabranjeno i samo kupanje, iako su se građani oglušili na to, a komunalne službe još uvijek “ne rade svoj posao” provođenja te odluke.
Grad živi između burnih, euforičnih i glasnih ljeta, te spore, depresivne i tihe zime. Stanovništvo izgubljeno u ratnim godinama, deindustrijalizacija, mjere štednje koje posebno pogađaju kulturu, te potpuna podređenost gradskog života masovnom sezonskom turizmu utjecale su i na sve siromašniju kulturnu ponudu. Velika većina kulturnih događanja izrazito je komercijalnog karaktera te podložna logici “privlačenja turista” i brze zarade, dok veliki dio lokalnog stanovništva nema priliku sudjelovati u tim manifestacijama, jer ljetne večeri provodi poslužujući turiste, pokušavajući zaraditi nešto novca kako bi preživjeli zimu. Zimi pak, kad nemaju posla, ali imaju puno vremena, kulturna ponuda grada gotovo je u potpunosti svedena na nulu. U posljednje vrijeme sve očitije postaju i ekološke posljedice ovakvog principa turističkog razvoja, posebice za građane starog dijela grada – poznatog Poluotoka čijim se ulicama širi miris iz raznih restorana, fast-foodova i pizza cutova. Kad se oni zatvore, ulice se pune smećem iz koje po noći privlači pse lutalice, mačke i jata galebova koja u ranim jutarnjim satima bude radnike pripremajući ih za još jedan dan eksploatacije u turističkoj mašineriji.