Slučaj Platak pridonio je daljnjem srozavanju povjerenja javnosti u policiju, ali i pokazao krajnje ograničenu perspektivu hrvatskih medija kad je klasna dimenzija u pitanju: ona može biti naglašena samo ako je riječ o povezanosti s HDZ-om.
Dva su tjedna već prošla od incidenta na popularnom skijalištu Platak, na kojem je grupa mladića prvo uznemiravala posjetitelje vozeći automobil po skijaškoj stazi, a onda i izazvala tučnjavu, ozbiljno ozlijedivši nekolicinu ljudi koji su im se usprotivili. Slučaj je jako brzo izazvao sablazan na nacionalnoj razini, naročito kada je policija inicijalno poprilično nonšalantno pristupila tako ozbiljnom incidentu s tri ozlijeđene osobe, da bi onda izlaskom novih detalja o samim počiniteljima – i o političkom angažmanu članova njihove uže obitelji – stvar dobila uhodanu uzročno-posljedičnu interpretaciju.
Policiji je trebalo dva dana da se uopće oglasi o incidentu, a kada su to pod pritiskom medija konačno i napravili, javnost je dodatno šokirala činjenica da trojicu nasilnika terete tek za prekršaj u domeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Posebno je bizarna klasifikacija djela ako uzmemo u obzir da su sva trojica osumnjičenika sportaši, k tome i aktivni MMA-borci, što imputira dodatnu odgovornost za njihove postupke. A onda je stvar naizgled postala “očita”: jednom od njih, Luki Tirielu Abramoviću, otkriveno je, otac obnaša dužnost visokopozicioniranog člana lokalnog ogranka HDZ-a Primorsko-goranske županije. Za sud javnosti je slučaj – ili barem razlozi iza takvog usporenog policijskog djelovanja – već tada bio “riješen”; policija prema toj deduktivnoj metodi pokušava relativizirati situaciju kako bi sinu lokalnog moćnika omogućila kudikamo blažu kaznu.
Povjerenje na niskim razinama
Doduše, nije da policija ionako uživa pretjerano društveno povjerenje. Dapače, pristup poput ovog u slučaju Platak sada je već ponavljajući uzorak i to kroz nekoliko slučajeva u tek nešto više od proteklih pola godine. Prvi značajni incident, sukob policije i navijača na autoputu A1 nakon derbija Dinama i Hajduka, rezultirao je nizom ozlijeđenih i privedenih ljudi, i to ponajviše onih koji sa samim sukobom nisu imali nikakve veze. Radilo se o očitom primjeru prekoračenja policijskih ovlasti, ali nakon pritiska javnosti – koja se čak i solidarizirala s ovim nevinim dijelom navijačke populacije – i pokrenutih “izvida”, situacija je pala u duboku sjenu. Devet mjeseci nakon incidenta Državno odvjetništvo i dalje tek šturo navodi kako se navedeni izvidi i dalje “provode”, odbijajući davati više detalja.
Drugi slučaj rušenja mita iz policijskog slogana o “sigurnosti i povjerenju” stigao je također nakon nogometne utakmice, također između Hajduka i Dinama, ovog puta odigrane krajem listopada u Splitu. Policija je tada reagirala na dojavu o blažem remećenju javnog reda i mira pred Torcidinim prostorijama, da bi situacija vrlo brzo eskalirala u novi otvoreni sukob policije i navijača, također uz korištenje vatrenog oružja. No najgori dio tog sukoba bila je situacija koju je prolaznik zabilježio na kameri: trojica policijskih službenika brutalno mlate već vezanu osobu – koja je, kako se naknadno ispostavilo, tek išla kući s posla – polegnutu na pod. Bilanca tog policijskog nasilja bila je tek jedna uvjetna kazna za jednog policajca, a dodatno zgražanje javnosti policija je izazvala prije desetak dana, kada je u javnost dospio njihov izvještaj Državnom odvjetništvu, u kojem mrtvi-hladni navode kako “ne znaju koga su premlatili” pa se eto, slijedom toga ništa dalje ne može poduzimati po pitanju sankcija. Petorica uhićenih navijača su inače kazneno prijavljena.
Dakle, atmosfera u kojem je ozbiljno okrhnuto povjerenje spram policijskog postupanja dosegnula je svoj vrhunac ovim ozbiljnim propustima, gdje je u praktičnom smislu demonstrirano koliko je lako policiji manipulirati pojedinačnim slučajevima kada trebaju ishoditi određenu “zaštitu”. U slučaju Platak ta teorija o povlađivanju lokalnom HDZ-ovcu drži vodu kada se uzme u obzir niz neshvatljivih policijskih postupaka. Sindikat policije je na prozivke javnosti i pritisak medija odgovorio svojevrsnim demoniziranjem ideje da se njihovo postupanje dovodi pod znak pitanja, što je već olinjali manevar s političke scene. Činjenicu da je dodatnu sablazan izazvala informacija kako su nasilnici pretukli članove Hrvatske gorske službe spašavanja, koji s druge strane uživaju značajnu javnu podršku, policija iskorištava prozivkama o navodnom “razdoru” kojeg takve insinuacije i kritike na njihov rad stvaraju između njih i HGSS-a.
Selektivni klasni radari
Ali, teško se ne zapitati zbog čega je policija izbjegavala obavijestiti javnost o ovom ozbiljnom slučaju praktički dok on okolnim kanalima nije svejedno dospio u javnost? Zbog čega je onda svim silama pokušavala prvo relativizirati ozljede koje su žrtve zadobile, a koje automatski čin svrstavaju pod ozbiljniju, kaznenu optužnicu, a onda i tvrditi kako oni nisu tu da “sude i presuđuju”? Ta posljednja konstatacija tehnički drži vodu, ali stvar je u tome da upravo njihovo temeljno postupanje i istraga pomaže onima koji zaista sude i presuđuju da svoju presudu donesu sa što više jasnih i nedvosmislenih detalja koje policija prikuplja svojim postupanjima. Prevladava dojam da je policija više angažirana oko opravdavanja samih sebe nego što je oko samog slučaja, baš kao i u ova prethodna dva incidenta.
U slučaju Platak je, međutim, dosta interesantan još jedan faktor koji je pridonio ovako užarenoj reakciji javnosti. Nakon što su javno objavljeni detalji incidenta, ali i oni o inicijatorima, kao glavni katalizator revolta prometnula se baš politička pozadina Abramovićevog oca. Također, kada je objavljeno kako je povod tučnjavi bilo divljanje automobilom drugoosumnjičenog Lovre Pavelića – a u pitanju je “nabrijani” BMW – aktivirao se inače poslovično otupljen klasni radar javnosti koji proradi selektivno, i na sasvim usputnim detaljima. Tu je također zanimljivo primijetiti reakciju i razinu medijskog pritiska; djeluje kao da se u domaćim medijima javna prozivka elita događa isključivo ako su na neki način vezani uz članstvo u HDZ-u. Niz drugih, podjednako groznih pa i groznijih nasilničkih ispada bude popraćeno kudikamo manje intenzivno naprosto jer kao da nedostaje taj krunski element koji onda stvar stavlja u taj “svima jasni” specifičan kontekst. Očito je da osjećaj nadmoći i nedodirljivosti u našem društvu zaista u jako puno slučajeva proizlazi iz političkog protektorata, ali daleko od toga da je to jedini kanal kojim se više klase koriste kako bi se postavile iznad ostatka društva.
U ovom je slučaju, dakle, ta javna profilacija počinitelja, njihova pozadina ali i cijela teorija o politički uvjetovanoj policijskoj “zaštiti” rotirana najviše oko činjenice da je jedan od nasilnika sin uglednog HDZ-ovca. Uz tek manje korištenje poslovične stereotipizacije vozača BMW-a kao onih koji automobil kao statusni simbol koriste za izdizanje iznad društva i zakona, bez daljnjeg preispitivanja okolnosti koji mu omogućavaju takvu samopercepciju. U međuvremenu je pritisak urodio plodom tako što je DORH ipak pokrenuo kazneni postupak protiv jedne osobe; izgledno je, nažalost, da ćemo i dalje dublje razloge navedenih problema, kako u odnosu policije i društva tako i klasnih razlika, tražiti i o njima učiti tek užarenih glava.