Prvih mjeseci lokdauna 2020. godine stizale su brojne ekonomske vijesti koje su upečatljivo oslikavale krajnje neobično vrijeme u kojem se živjelo. Među njima se istaknula i ona o nestašici mikrofona i slušalica, a njeno tumačenje nije bilo naročito izazovno: svi su odlučili snimati podkaste. Popularnost forme rasla je strelovito i prije pandemije, a izolacijski uvjeti dali su joj dodatni podstrek. Podkast je, naravno, podložan definiciji, ali prije svega spada u one fenomene koje prepoznamo čim vidimo ili čujemo. Dakle, definiranje je pomalo uzaludna rabota jer ćete kad-tad naići na nekog prvoborca koji previše cijeni doslovnost svijeta i koji će vam poručiti da je podkast isključivo audio forma. Kao što je burek samo od mesa.
Bez obzira na minsko polje definiranja, podkast kao forma uživa priličnu razinu društvene i kulturne relevantnosti. Po rasprostranjenosti, utjecaju i ulozi markera za razne kulturne distinkcije podkasti preuzimaju ulogu koju su početkom stoljeća imale televizijske serije. O njima se tada pričalo kao najpogodnijoj formi za tumačenje i probavljanje kompleksnog svijeta oko nas i kao romanu za 21. stoljeće. Razlika je, očito, u tome što podkasti uglavnom ne kreiraju fikcionalne svijetove i što je njihova proizvodnja neusporedivo jeftinija. Međutim, i ta “demokratizacija” također služi tome da naznači specifičnost povijesnog trenutka. A kad smo kod povijesnog trenutka, vrijedi se zapitati kako društveno i privatno “žive” sadržaji odslušanih podkasta i kako oblikuju svakodnevicu.
U jednom od mogućih odgovora na to pitanje nedavno je Janan Ganesh posegnuo za stanovitom dozom kulturpesimizma. Iako se refleksno kad god namirišem natruhe kulturpesimizma poslovično mašim za pištolj, Ganeshova upozorenja nisu neosnovana. Naime, Ganesh tvrdi da podkasti funkcioniraju kao svojevrsni prečaci kad je u pitanju stjecanje znanja. Oni nerijetko služe kao zamjena za naporan čitalački rad i to sa sobom nosi određene posljedice: činjenice, naracije i elementi znanje nam se ne “zalijepe” kao u slučaju čitanja već vrlo brzo ispare, a istovremeno smo zadovoljili aspiraciju za napredovanjem i učenjem. To, naravno, ne znači, kao što ističe i Ganesh, po vlastitom priznanju pasionirani konzument podkasta, da su podkasti bezvrijedni već da kao medij prenošenja znanja imaju specifičan doseg i utjecaj.
Vjerojatno je najbolje da tu specifičnost ilustriram vlastitim primjerom. Krajem ljeta 2021. godine pri povratku iz Dalmacije za Zagreb sam posegnuo za tada novijom epizodom podkasta “The Dig”, vjerojatno najboljeg na anglofonoj, a time i globalnoj, lijevoj podkast sceni. Epizode su mahom sačinjene od dugačkih intervjua koje vodi jako dobro upućeni i pripremljeni voditelj Dan Denvir. Sugovornik mu je u toj epizodi bio mladi američki povjesničar i ekonomist Tim Barker, a tema je bila inflacija. Negdje oko Šibenika sam počeo slušati epizodu i do stajanja na odmorištu Janjče sam doživio valjda tucet epifanija i gotovo nasmiješen izašao iz autobusa, nestrpljivo iščekujući povratak da poslušam preostalih pola sata. Radilo se o najsuvislijem i najpitkijem objašnjavanju inflacije kao koncepta i političko-ekonomskog fenomena koje sam dotad čuo. Međutim, već sutradan mi je polako iz glave počelo iščezavati stečeno znanje i narednih dana i tjedana sam se često vraćao toj epizodi da ga obnovim. Sama obnova nije išla baš glatko jer sam ju često slušao u situacijama u kojima sam još nešto obavljao, poput spremanja ručka. Upravo je taj “multitasking” česta varijanta slušanja podkasta i jedan od uzroka njihove “neuhvatljivosti”.
Iza multitaskinga ne stoji toliko famozna užurbanost suvremenog svijeta već još jedna funkcija podkasta kao forme. Prirodni ljudski glas, dakle, onaj koji nije prilagođen zahtjevima medija poput televizije i radija često djeluje utješno, kao zamjena za društvo i kompenzacija za propuštene susrete. Također, podkasti znaju obavljati i funkciju uspavljivanja. Kao osobnog favorita tu mogu istaknuti Billa Simmonsa s Ringera, poznatog i kao the Podfather, čiji glas mi na podkastima o NBA ligi gotovo pa jamči utonuće u san po željenom ritmu.
U tom kontekstu zaobilazne erudicije i društveno-intimne uloge koju podkasti obavljaju ne čudi i da funkcioniraju kao koristan medij za razne političke poduzetnike. Najisplativiji poslovni plan je raskrinkavanje neke skrivene koalicije između elite i izabrane manjinske grupe. A posebno je isplativo ako je podkaster nekakav insajder i dolazi iz akademskih i medijskih krugova u kojima dominira “woke” elita. Ako je uz to i konvertit još bolje. Dakle, podkasti su omogućili svojevrsnu demokratizaciju propovijedanja koja u kontekstu društvene atrofije političkih partija predstavlja značajan potencijal za razne opasne oblike društvenih utjeha. A da bi se protiv tih opasnih utjeha borili, valja nam učiti, pa makar i preko podkasta. Zato pored spomenute epizode The Diga s Barkerom predlažem još dvije s istim autorom objavljene prije dva mjeseca koje funkcioniraju kao svojevrstan nastavak.