Na hrvatskim se portalima jutros pojavila PRIJELOMNA VIJEST. Kriteriji “prijelomnosti” nikad nisu bili pretjerano visoki i stalno prijete samom smislu “prijelomnosti”, ali jutrošnja vijest tog statusa bila je znakovita. Naime, uhićen je načelnik općine Murter Toni Turčinov, otprije poznat široj javnosti po trošenju javnih sredstava u austrijskim bordelima. Turčinovljeve potrošačke sklonosti su ga sigurno učinile medijski atraktivnijim od kolega mu iz drugih dijelova Hrvatske, ali bordeli nisu presudna stavka “prijelomnosti”. Presudan je svjetonazorski refleks vodećih hrvatskih medija koji politiku prvenstveno shvaćaju kao dinamiku prisutnosti i odsutnosti afera političara i javnih službenika. S tim da je odsutnost isključivo varljive prirode i samo treba zakopati malo dublje.
Donekle ih se može i razumjeti: naša politička scena i birokracija vrve nesposobnim kadrovima koji redovito ulaze u ilegalne rabote. Međutim, u pozadini tog refleksa ne stoji samo frustriranost koja se pretvara u politički stav. Radi se o kombinaciji provincijalnog snobizma koji smatra da se korupcija događa isključivo kod nas i u susjedstvu, univerzalizacije interesa tradicionalne sitne buržoazije i obrtništva koji si ne mogu priuštiti tržišni iskorak rastom produktivnosti već isključivo nižim poreznim davanjima i nižim plaćama i slijepog antikomunizma koji pod komunizmom podrazumijeva bilo kakvu državnu intervenciju. Tako postavljeni okvir u kojem načelnik neke općine postaje dokaz uzaludnosti bilo kakve državne intervencije u ekonomiju priječi da se aktualne i raširene rasprave o ulozi države u ekonomiji koje trenutno dominiraju relevantnim svjetskim medijima i pozornicama udomaće i kod nas.
Te su rasprave već odavno nadišle pitanja o legitimnosti državnog intervencionizma i uglavnom se fokusiraju na (ne)poželjne oblike tog intervencionizma. Jesu li učinkovitije potpore i subvencije ili trgovinske tarife? Je li važniji naglasak na autonomnim opskrbnim lancima ili na ulaganju u zelene tehnologije? Je li prioritet sigurnosna dimenzija ili povrat izgubljenih radnih mjesta u industriji? Ili su sve ove dileme lažne i priuštive su sve opcije? I pritom je najvažnije spomenuti da ova pitanja nisu ušla u raspravu jer je na vlast u zemljama Europske unije i u SAD-u došla ljevica koja poseže za svojim tradicionalnim alatima. Radi se o “unutarnjoj potrebi” upravljača koji su primijetili da su pandemija, rat i zaoštrena konkurencija, pogotovo u presudnim industrijama, uključujući i one koje se tek razvijaju, državnu intervenciju učinili iznova nužnom.
Dakle, ne radi se o nikakvom povijesnom presedanu. Ako je konkurencija glavno obilježje kapitalizma onda nema ništa čudno u tome da, pored kompanija, i države međusobno konkuriraju. Nekad se ta konkurencija, pogotovo u slučaju siromašnih zemalja, zasniva na poreznoj utrci prema dnu, a nekad u subvencioniranju ključnih sektora i istraživanja i zaštiti novih industrija u začetku njihova razvoja. Razlika u odnosu na dvadesetostoljetne slične epizode jest u izostanku prijetnje alternativnog socijalističkog projekta i domaće lijeve političke konkurencije. I upravo ta spomenuta “unutarnja potreba” za državnom intervencijom pokazuje dilemu tržište/država izlišnom, a njeno prevođenje u okosnicu ideološkog sukoba između desnice i ljevice prilično politički nepismenim. Kao što jutrošnja PRIJELOMNA VIJEST i sve njene implikacije sugeriraju, mi smo i dalje taoci te dileme i prijelomne nesvijesti koja nam kroji i limitira političke opcije i imaginacije.