Pokrećemo novu rubriku “Idi pa vidi”, u kojoj ćemo preporučati regionalne lokacije sa zanimljivom povijesti. Na prvi izlet, do spomenika na potezu od Šemovca, preko spomen kosturnice NOB-a na Varaždinskom groblju do spomenika u Vidovcu vodi nas Lidija Čulo.
Ratni Varaždin. U noći s 2. na 3. listopada 1943. zazvonio je telefon u ustaškoj kasarni: “Ovdje Ludbreg! Ovdje Ludbreg! Napadnuti smo, hitno šaljite pomoć!”. Ustaše u Ludbregu opkoljene su od strane partizanske vojske i iz Varaždina kreće pomoć: 400 vojnika, 6 tenkova, 40 kamiona, 26 zrakoplova. No, u malom mjestu Šemovec naišli su na prepreke. Borci brigade Braća Radić blokirali su ustašku pomoć iz Varaždina. Tako je, dok su trajale borbe u Ludbregu, paralelno izbila i Šemovečka bitka. Ustaše su bile bolje naoružane i imale više vojnika, a nezahvalan ravan teren činio je partizanska uporišta vidljiva avionima iz kojih su bačeni deseci bombi. Te noći poginulo je 76 boraca. U napadima na ustaške tenkove teško je ozlijeđen partizan Franjo Barbarić. Njegova supruga Jelica nije ga htjela ostaviti u borbi – nažalost, ustaše su je u protunapadu zarobile, mučile i ubile. Unatoč gubicima i jačem neprijatelju, partizani su odbili ustašku vojsku koja se morala povući. Na putu natrag, prema Varaždinu, stigla im je vijest da je Ludbreg u međuvremenu oslobođen. Zbog toga se i bitka za oslobođenje Ludbrega često poistovjećuje s bitkom u Šemovcu jer je sloboda Ludbrega plaćena ovdje.
Tako je zapisao Milivoj Dretar u knjizi Slobodna Podravina, a priče se prisjećamo dok stojimo pred spomenikom zvanim Plamen revolucije. “Iz duše cijelog naroda se diže krik prkosa i vjere. Naprijed! Dalje!“, riječi su Vladimira Nazora ugravirane u kameno postolje spomenika. Jedan je to od partizanskih spomenika sjevera Hrvatske koji su, za razliku od brojnih drugih koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme, prilično očuvani i najmanje zanemareni. Nalazi se u malom mjestu Šemovec, tik do obala Drave i brane na Varaždinskom jezeru, na pola puta između Ludbrega i Varaždina.
Cvijeće i svijeće za heroje
Šemovec k’o Šemovec, slatko mjestašce koje odiše pitomošću i civiliziranošću. Postoje razna lijepa mjesta, ali ne znam postoji li itko tko prođe kraj ovako “normalnih“ mjesta i ne pomisli: kad bih tu imao kućicu s baštom i psom, život bi bio toliko jednostavniji, a možda bih i ja postao bolja osoba. Tu i tamo pokoja drvena kuća razbijenih prozora i obrasla biljem do nevidljivosti podsjeća na period prije sto godina, kada nitko normalan ne bi poželio živjeti ovdje. Svjedok su težačkom životu uoči Drugog svjetskog rata, kada su se brojni seljaci “prekvalificirali” iz poljoprivrednika u radnike varaždinskih tvornica i tekstilne industrije. Rad na zemlji postao je neizdrživo mukotrpan i neisplativ, no uskoro će se, s dolaskom svjetske krize 1930-ih, i rad u tvornicama sve slabije plaćati. Naročito kada radnici budu zamijenjeni radnicama koje su radile za puno manje plaće. Bilo je to plodno tlo kako za skupljanje birača Hrvatske seljačke stranke, tako i za formiranje radničkog pokreta.
Od Šemovca krećemo prema Varaždinu – ravan teren dušu je dao da se ovaj udarnički izlet odradi na biciklu u Maljčiki ritmu. Zaobilazimo staru gradsku jezgru i idemo pravo na drugi kraj grada, jedno od najljepših groblja u Hrvatskoj. Možda će zvučati čudno, no groblja su zapravo popularna atrakcija među domaćim gostima ali i strancima koji dolaze u Hrvatsku. Nije taj interes rezerviran samo za svjetski poznata groblja poput Highgatea ili Père Lachaise, gdje počivaju Chopin, Proust, Jim Morrison, Karl Marx… Čak i onaj tko ne zna nijedno ime s nadgrobnih ploča Mirogoja ostaje oduševljen arhitekturom i melankoličnim ambijentom. Tim više je šteta što varaždinsko groblje živi u sjeni mlađeg Mirogoja, iako je nedavno uključeno u međunarodni projekt Ruta europskih groblja pod geslom “ljepota prolaznosti”.
Groblje je osnovano u drugoj polovici 18. stoljeća kada izgledom nije odudaralo od većine drugih groblja. Za njegov izgled zaslužan je Herman Haller koji ga je uredio inspiriran srednjoeuropskim parkovima. Najupadljiviji dio groblja tako nisu raskošne obiteljske grobnice, kipovi poput Anđela smrti ili “pakleni” dio zvan Pekle, već geometrijski ošišane tuje. Zimzelena stabla nalik su kamenim kipovima s čileanskog Uskršnjeg otoka dok stoje u kolonama kao dobri duhovi i čuvari groblja. Nije ni čudno da se ovo groblje isprofiliralo među ostalima i dobilo poseban pečat, baš kao i Mirogoj s arkadama ili Aoyama svojim trešnjama. Nadam se samo da će još jedan dio groblja dobiti pozornost na Ruti europskog groblja, jer koliko se zasad čini – nije ni dio galerije slika groblja na stranicama lokalne turističke zajednice.
Riječ je o veličanstvenoj spomen kosturnici narodnih heroja i partizana iz NOB-a, smještenoj u posebnom dijelu groblja koje i vizualno odskače od ostatka. Park oko kosturnice svojim zelenilom i elegancijom podsjeća na engleske perivoje, iako je zimi ambijent pomalo čemeran i melankoličan. Ne pomaže ni to što kosturnica ne izgleda najsvježije – njeni betonski blokovi djeluju istrošeno, a hodajući između njih uočavamo hrpu uvenulog lišća razbacanog s limenkama pića i prevrnutim lampionima. Kao da je zapuštena, ali vidi se da ljudi i dalje donose cvijeće i svijeće.
Kraj grobnice se nalaze biste posvećene nekoliko narodnih heroja. Jedan od njih je Stjepan Bubanić, zauvijek najdraži kondukter ZET-a koji je bio među osnivačima njegovih udarnih skupina. Ubijen je ispred zgrade na adresi Nike Grškovića 5 u Zagrebu gdje se i danas nalazi spomen ploča (inače, u istoj ulici već generacijama živi obitelj Vladimira Nazora), a pokopan je ipak na Mirogoju. Pored njega, bista heroine Marije Vidović – Abesinke. Ona i braća bili su djeca samohrane majke, a kad je njen brat krenuo u partizane 1941., nije htio da ide i ona. Na to je rekla OK, pričekala da on ode i onda otišla u partizane. Kažu kako je “s tom lijepom i hrabrom djevojkom živnulo Jasenovo brdo“, naročito kad je partizane učila pjevati borbene pjesme. Tu je i bista posvećena Florijanu Bobiću, jednom od onih koji su se 1930-ih godina zaposlili u varaždinskoj industriji, točnije, tvornici Tivar – u kojoj će kasnije dobiti otkaz zbog revolucionarnih trzanja. Predvodit će ustanke na području Varaždina i Kalnika, a u Jugoslaviji će pod njegovim imenom domove naših naroda i narodnosti opremati varaždinska tvornica stolica.
Žive, iako neće doći
Nakon varaždinskog groblja zaputili smo se prema Lepoglavi gdje se nalazi partizansko groblje u crvenoj cigli. I ono je prilično zapušteno – nedostaju dijelovi stepenica i na nekim mjestima se može lako zapeti i pasti. No, o toj “hrvatskoj Bastilji“ više drugom prilikom. Spomenimo samo i ovaj manji, ali prilično živ i dramatičan spomenik u perivoju dvorca u naselju Vidovec. Da nije bilo njega, možda ne bismo ni primijetili tužno zdanje s pomalo komičnim obratom: dvorac tj. kurija ima ulaznu kapiju, ali osim tih “vrata“ koja su niknula iz zemlje nema ničeg drugog poput zida ili ograde kroz koja bi vrata vodila. Samo park, livada i zaključana vrata koja doslovno zaobiđete i na teritoriju dvorca ste. Spomenik prikazuje palog mučenika i posvećuje ga trojici naših rodoljuba ubijenih od strane ustaša. Sa strane stoji: “U zemlji za koju su pali, oni su živi. Žive – iako neće doći.”
O našim antifašističkim herojima i mučnim epizodama Narodnooslobodilačkog rata ispisan je samo dio priča. Poput one o famoznom oslobađanju Varaždinskih toplica kada su ustaškom vojarnom odzvanjale pobješnjele prijetnje bojnika Oreškovića da će partizanima slomiti kičmu i zatrti sjeme. Ili one o Anki Ošpuh iz sela kraj Ludbrega koja će ostati upamćena u narodu kao Anka Partizanka. Ili one o Adolfu Steineru, jednom od rijetkih Židova koji su preživjeli ovdašnje progone i nastavili život u postratnom Varaždinu – štoviše, nakon rata bio je direktor mljekare iz koje će se kasnije razviti slavna Vindija. Ili one da je Varaždin već u srpnju 1941. godine nakon uhićenja i deportacija čak 450 od 486 Židova proglašen prvim “judenfrei” gradom u Hrvatskoj, a od strane nacista istaknut kao primjer kako treba postupati sa Židovima. Koliko njih samo nikad nećemo znati, naročito s ovakvim odnosom prema povijesti kakvog imamo. Nada živi u stihovima Branka Čopića koji stoje ugravirani na zidu grobnice: “Doći će nova mladost, donijeti nove dane, i nastavit će naše pjesme nedopjevane, u živoj vatri iskovane…”