U nedavnom intervjuu u Novostima britanski je književnik i teoretičar China Miéville zašao u teren koji ljevica i ljevičari često izbjegavaju. Navođen pitanjima i potpitanjima novinarke Ivane Perić, Miéville je iskreno položio oružje i pružio priliku uredništvu za efektan naslov: “Ljevicu koči pretvaranje da ima odgovore.” Svatko tko je proveo određeno vrijeme na takozvanoj lijevoj sceni i javno ili privatno zastupao lijeve stavove i ideje automatski će prepoznati na što točno Miéville misli pod pretvaranjem. Nekad to pretvaranje može zadobiti oblik socijalne arogancije, nekad zavjereničkog prešućivanja i šifriranih aluzija, a nekad moralističke izolacije.
Koja su to pitanja za koje se antikapitalistička ljevica pretvara da na njih ima odgovore? Dva su, naravno, ključna i očigledna: kako provesti revoluciju ili raskid s kapitalizmom i što slijedi nakon kapitalizma. I onda kada se ti ciljevi eksplicitno ne postavljaju prešutno se pretpostavlja da se s njima na neki način barata, da su u optjecaju i da – kad se povijesne okolnosti poklope – mogu biti realizirani. Oprezniji ljevičari će uvijek podsjetiti da ne postoji recept i da će eventualno novo društvo izaći iz konkretnih društvenih borbi, ali svi se svejedno ponašamo kao da negdje postoji zaokruženo znanje o tom postupku i uređenju koje će nekom vrstom društvene difuzije prodrijeti u srca i umove. Čak i kad javno negiramo postojanje takvog znanja ponašamo se kao da ono postoji jer bi se inače raspalo sve što nas drži na okupu. Teško se u takvoj situaciji oteti dojmu da postoji potreba za grupnom terapijom na kojoj će svatko pred svima priznati da ne vidi kako će se dogoditi nadilaženje kapitalizma u njenom ili njegovom životnom vijeku. Ili ikad. I to je sasvim u redu priznati. Tim se priznanjem ne dovodi u pitanje, na primjer, da je marksizam najplodniji društveni analitički aparat koji imamo na raspolaganju, a koji može pritom i najsuvislije teorijski poduprijeti spomenuto terapijsko priznanje.
Dakle, sasvim je normalno i prihvatljivo priznati da ljevica nema (sve) odgovore na suvremene političko-ekonomske izazove. Ne samo da je normalno već u sebi sadrži potencijal istovremeno i nonšalantnijeg i rigoroznijeg djelovanja. Naime, dopušta nam da ideje iz lijeve tradicije koje su danas potpuno proskribirane, poput na primjer eksproprijacije, predstavimo u novom ruhu, kao nešto što predstavlja rješenje konkretnog društvenog problema, a ne kao ideju iz prošlosti o kojoj vagamo je li previše radikalna i hoće li je prihvatiti oni koji ne znaju da zaokruženo znanje o revoluciji i komunizmu postoji na nekom cloudu.
Posezanje za nekom vrstom političkog self-helpa ne znači da ljevicu čine ljudi mahom sličnih psiholoških profila. Doduše, mnogi se ne bi složili s ovom tvrdnjom, ali i da su u pravu, razlog se ne krije u dubinama naših individualnih napaćenih duša, već u klasnim pozicijama i neumoljivosti pređenog povijesnog puta. A ne treba ni zanemariti ambiciju nominalnog političkog cilja koja poprilično odudara od onih konkurencije. Dakle, spomenute socijalna arogancija, zavjereničko prešućivanje, šifrirane aluzije i moralistička izolacija proizlaze iz nekih društvenih, ekonomskih i političkih razloga. Ili preciznije, predstavljaju gotovo pa samoobrambeno snalaženje u tim zahtjevnim kontekstima.
U zapadnom, ali i istočnoeuropskom svijetu, suvremena ljevica članove i simpatizere mahom regrutira iz one klase koju je Nicos Poulantzas nazvao novom sitnom buržoazijom. Sama ta kategorija je u njegovom slučaju malo preobuhvatna da bi bila operativna, ali za ovu priliku ćemo ustvrditi da u nju, između ostalih, spadaju zaposleni u akademiji, javnom sektoru, kulturi i kulturnoj industriji, digitalnom marketingu i civilnom sektoru. Povijesnih razloga za baštinjenje lijevih ideja baš u ovim sektorima ima više i nisu predmet ovog skicoznog članka. Među klasnim obilježjima zaposlenih na ovim radnim mjestima ističu se obrazovanje, kulturni kapital i sklonost ekspertizi kao svojevrsni društveno-kulturni markeri. A iz njih proizlaze i socijalni refleksi poput straha od priznavanja neznanja, tretiranja znanja kao svima dostupnog resursa bez obzira klasno i socijalno porijeklo, društvene aspiracije zasnovane na individualnom priznanju i samovrednovanje koje se često iscrpljuje u uživanju u vlastitom znanju i tuđem neznanju. Svi su ti refleksi prilično nezgodna stvar ako nam je ključni politički zadatak masovna mobilizacija. A stalno kaskanje u tom pravcu vuče potrebu za tim pretpostavljenim zaokruženim znanjem s kojim smo, ako ništa, barem u stalnom dosluhu.
Klasna pozicija proizvodi i strah od političke neautentičnosti. Pod tim se misli na manjak doticaja s “pravom” radničkom klasom i neuvjerljivost političkog govorenja u njeno ime. Takav strah se često kompenzira upravo okladom da, iako ne možemo govoriti uime radničke klase, znamo koja joj je uloga u svjetskoj revoluciji. Oklada pak dovodi do stanovite paralize djelovanja, pogotovo u kontekstu u kojem radnička klasa snalaženje u suvremenom kapitalizmu uglavnom zasniva na individualnim, a ne kolektivnim rješenjima. Pomalo paradoksalno, paraliza generira čvršći zagrljaj sa spomenutim zaokruženim znanjem i dosluh s pravom stranom povijesti bez obzira na to što se točno u toj povijesti zbivalo. Dogodio se, dakle, ironijski obrat u odnosu na naše dvadesetostoljetne socijalističke prethodnike. Dok su se oni često oslanjali na povijesni determinizam i gotovo pa sudbinski zajamčen fazni dolazak socijalizma, mi se oslanjamo na apstraktni determinizam našeg znanja koji nam jamči opstanak u svijetu socijalističkih ideja. Valja samo imati na umu da ta paraliza i nemoć nisu rezultat manjka naših političkih kapaciteta ili generacijske kulture već ishod mijenjanja klasne strukture i prethodnih političkih borbi u kojima je ljevica poražena. Put nadilaženja takvih ograničenja trebao bi započeti prvim korakom koji možemo nazvati klasnim self-helpom. Ako ništa, barem baratamo aparatom nužnim za taj postupak.