Oko filmova nastalih do devedesetih godina lome se koplja na ideološkim osnovama i dokazuje se kako pojedina građa nije tamo gdje bi trebala biti, umjesto da se energija usmjeri u uspostavljanje institucija koje bi se na pravilan način mogle baviti filmskom građom, a onda je i predstaviti javnosti.
Iako se tehnologija proizvodnje audiovizualnih djela razvijala mnogo ranije, filmski arhivi etablirali su se dosta kasno, čemu možemo pripisati i gubitak poprilične količine arhivskog gradiva od kraja devetnaestog do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Osim zbog nebrige za proizvedene audiovizualne zapise, gubitak građe je bio učestao zbog fizičkih karakteristika filma, te zapaljivosti nitratne filmske vrpce, ali i slabog znanja o načinima čuvanja filmske građe te kasnog razvitka profesionalizma kada se radi o filmskoj restauraciji i arhivistici. Prvi javni filmski arhiv osnovan je u Copenhagenu 1912. godine, a u Sovjetskom savezu je 1918. godine donesen prvi zakonski akt o potrebi pohranjivanja filmskog gradiva. Vlada Velike Britanije donosi 1919. godine odluku da se svi ratni filmovi čuvaju u Kancelariji rata, u Moskvi se osniva Državni centralni arhiv za kino i foto dokumente 1926. godine. U Hrvatskoj se pak prva inačica filmskog arhiva otvara 1934. u sklopu Kluba kino amatera, gdje su članovi pohranjivali svoje radove. Sustavno pohranjivanje filmskih kopija novoproizvedenih filmova, radi zaštite izvornog filmskog gradiva, počinje se provoditi osnivanjem Hrvatske kinoteke 1979. godine.
Danas sve više filmskih radnika, redatelja, umjetnika i istraživača koristi arhive kako bi ispričali nove priče. Reinterpretacija ili nedostatak arhivske građe (audiovizualnih zapisa, fotografija, magnetofonskih zapisa) postali su učestalo korišteni materijali kod propitivanja kako kolektivnih, tako i individualnih identiteta.
Iz zrna u piksel
Recentno se na međunarodnoj sceni puno govori o audiovizualnoj arhivskoj građi, a neki od najčešćih pristupa bave se time tko je imao priliku snimiti pojedinu građu, na koji način se ona mogla očuvati (ili nije), kako se reprezentira, kome je dostupna i koja je uloga filmskih arhiva, muzeja i kinoteka danas u trenutku tranzicije iz analognog u digitalno: iz zrna u piksel.
U prošlom stoljeću, velik dio zajednice arhivista se priklonio perspektivi koja kaže da nestankom celuloidne trake nestaje i film. Ako se ovaj pristup odvede do krajnosti konstruira se ideja kako „digitalni film“ više nije film i samim time predstavlja kraj filma kakvog poznajemo. Digitalizacija bi označila početak kraja filmskih muzeja i arhiva, ako bi isti prestali prikupljati arhivsku građu jednom kad fotokemijski film nestane. S druge strane, postoji i druga perspektiva prema kojoj digitalizacija ne predstavlja kraj filma te filmski arhivi i muzeji nastavljaju prikupljati, čuvati i predstavljati pokretne slike na bilo kojem mediju uključujući i digitalni.
Osim naglaska na promjene koje donosi razvoj tehnologije i uvjeta rada, fokus internacionalne zajednice arhivista proteklog desetljeća često se bazirao na pojmu i praksi dekoloniziranja arhivske građe, s naglaskom na audiovizualnu. U zajednici arhivista često se svraća pozornost na razlike u kontekstu proizvodnje, očuvanja i dostupnosti arhivske građe koja u ovom kontekstu reprezentira sjećanje, kolektivnu memoriju, poziciju s koje je povijest ispričana, pravo na znanje i edukaciju, manjak infrastrukture te mnoge druge neuralgične točke društva koje se na polju arhivistike reflektiraju kristalnom jasnoćom
Dok se arhivi audiovizualne građe, filmski muzeji i kinoteke zapadnih zemalja drže poprilično dobro, s jasnim odnosom kulturnih politika prema institucijama i odgovornostima, solidnom količinom uloženog novca i educiranog osoblja, čestom reprezentacijom različitih zbirki te održavanjem konferencija i susreta profesionalaca u polju, oni drugi se suočavaju s čitavim nizom problema i treba im nešto više vremena da te probleme riješe. Zanimljiva i inovativna rješenja očuvanja i dostupnosti arhiva rađaju se upravo u nešto težim uvjetima, ali se takvi konteksti upravo zbog nefunkcionalnosti institucija, manjka političke volje i ulaganja javnog novca, manjka educiranog radništva te prihvatljivih uvjeta rada – suočavaju s gubitkom gradiva.
Rasuti arhivi
U Hrvatskoj je situacija, naravno, kompleksna. Hrvatska kinoteka (danas Hrvatski filmski arhiv) utemeljena je kao nacionalni filmski arhiv Zakonom o kinematografiji 1976. godine. Tada je, u Jugoslaviji, postojala velika centralna Jugoslavenska kinoteka1, i danas relevantna i važna u međunarodnom kontekstu; kao i jako važna produkcija Filmskih novosti: izrazito brze proizvodnje kratkih vijesti, koje su predstavljale jedini pristup informacijama i vijestima (u kinima prije filmova) prije pojave TV-a, ali i produkcija dokumentarnih filmova, koja je danas vrlo bogat i zanimljiv, ali i poprilično nepristupačan arhiv materijala koji su nastali za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata.
Po podacima koji se mogu naći na internetu arhiv Filmskih novosti posjeduje preko 15 milijuna metara snimljenog filmskog materijala, koji sadrži predratni, ratni arhiv i filmsku dokumentaciju od 1944. godine do danas. U Filmskim novostima se čuva 54.980 kutija filma snimljenog na traci formata 35 mm i 16 mm. Na filmskoj traci je ukupno realizirano 2.311 brojeva Filmskih novosti i blizu 700 naslova drugih filmova.
Nakon osnivanja Kinoteke, 1997. donosi se Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (NN 105/1997) koji nalaže da se svi izvorni negativi slikovnog i zvučnog zapisa svakog novonastalog filma godinu dana nakon proizvodnje obvezno moraju pohraniti. Također, Arhivu su proizvođači filma obvezni predati na trajnu pohranu jednu nekorištenu kopiju visoke kvalitete, kao i popratno filmsko gradivo pod kojim se podrazumijeva scenarij, knjiga snimanja, plakat, filmske fotografije itd. Nažalost, tu se iscrpljuje uloga Hrvatskog filmskog arhiva koji je još uvijek samo odjel Hrvatskog državnog arhiva i kao takav nije samostalan, što većina stručnjaka ističe kao najveći problem kada govorimo o napredovanju u očuvanju audiovizualne baštine u našem kontekstu. Lucija Zore, radnica u HFA (Kinoteci) u svom članku “Zanemarena baština: kinoteka i povratak filmskog gradiva” objavljenom 2020. godine u Hrvatskom filmskom ljetopisu analizira stanje u kojem se materijali nalaze i preispituje odnos institucija prema problemu. Ističe kako HFA nema kinotečnu dvoranu niti prostor gdje bi filmove i ostale materijale, uključujući i staru opremu, prikazala i podijelila s javnosti.
Osim toga, Zore se dotiče i teme povratka pojedine arhivske građe koja je pedesetih i šezdesetih godina prebačena iz Zagreba u Beograd i nikad nije vraćena, te iznosi podatke o osnivanju samostalnih institucija arhiva u državama bivše Jugoslavije: “1996. osnovana je Slovenska kinoteka kao odvojena institucija, Makedonska kinoteka osnovana je 1974., Državni arhiv Bosne i Hercegovine 1978. osniva odjel koji se bavi filmskim gradivom, a koji državnim dekretom 1994. postaje Javna ustanova Kinoteka Bosne i Hercegovine.” Nakon potpisivanja dokumenta “The Agreement on Succession Issues” u Beču 2001. godine trebalo je doći do povratka pojedine audiovizualne građe, no to se nije dogodilo. Kasnije, za vrijeme mandata ministrice kulture Andree Zlatar Violić dolazi do inicijative vraćanja dijela gradiva koja bi po mišljenju filmskih povjesničara trebala biti čuvana u Hrvatskoj a čuva se u Jugoslavenskoj kinoteci, a riječ je uglavnom o gradivu nastalom prije 1945. Ministrica je tada izjavila i kako postoji problem s arhivskom građom koja je nastala nakon 1945. ne samo u Hrvatskoj, nego na području cijele bivše Jugoslavije, “jer je u postupku privatizacije ta baština na neki način završila u privatiziranom Jadran filmu, Croatia filmu i Urania filmu, kao što najveći dio materijala koji nas zanima zapravo nije u Jugoslovenskoj kinoteci, nego u Filmskim novostima ili nekim drugim producentskim kućama koje su danas privatne, a prije su bile državne, odnosno društvene.“
Spora digitalizacija
Govoreći o gubitku filmske baštine, podsjetimo na događaje koji su nakratko uznemirili lokalnu filmsku scenu a ticali su se arhiva ostavljenih u dvorištu Jadran filma tokom nekoliko mjeseci. Direktor Jadran filma Vinko Grubišić tada je rekao da se radi o uglavnom praznim kutijama ili kopijama, a da su svi originali predani Kinoteci. No, to je samo vrh sante leda – uslijed netransparentnog procesa privatizacije ostalo je veliko i neodgovoreno pitanje o budućnosti arhiva Jadran filma, koje je pod čudnim okolnostima naslijedila tvrtka Jadran film, te pravima na distribuciju velikog dijela dugometražnih filmova nastalih do 90ih godina. Tada se povlačilo pitanje katalogizacije pojedinih filmova, ali i tko ima distribucijska prava nad određenim djelima. Konvencija o koprodukcijama kaže da svatko tko je uložio minimalnih 10 posto proračuna u neki film ima pravo uvrstiti taj film u nacionalnu kinematografiju, što znači da kinematografije zemalja bivše Jugoslavije dijele popriličan broj filmova proizvedenih u SFRJ.
Zagreb film, produkcijska kuća poznata po Zagrebačkoj školi animiranog filma, osnovana 1953., održala se kao javna institucija kojom upravlja grad, s velikom arhivom dokumentarnih, igranih i animiranih filmova te je pozitivan primjer rada s fondom. Producentica Julia Martinović objašnjava kako se brinu o arhivskom gradivu: “Arhiva filmova Ustanove Zagreb film sadrži izvorne materijale (original negative), intermedijate i kino kopije (pozitive) uglavnom 35mm filmskih vrpci, ponešto i 16mm filmskih vrpci. Pregledom materijala utvrđuje se koja je od postojećih verzija najpotpunija i u najboljem stanju za restauraciju. U opremljenim studijima koji se bave restauracijom, pristupa se skeniranju filmske vrpce tj. svaki kvadrat filma prebacuje se u digitalni oblik. Nakon toga se uklanjaju najvidljivija mehanička oštećenja, razne nestabilnosti slike, te radi kolor-korekcija. Final restauracije se arhivira na tvrdim diskovima u svim danas korištenim digitalnim formatima. Svaka restauracija se obavlja u suradnji s Hrvatskom kinotekom. Financira se od Grada Zagreba i HAVC-a.“
Rijetko tko se dotiče pitanja velike i važne arhive HRT-a koja je dosad bila uglavnom ograničeno dostupna, a trenutno je u procesu digitalizacije sadržaja nastalog do 90ih godina. Hrvatska televizija je počela s radom 1956. i iz tog vremena datiraju najstariji snimljeni arhivski materijali. Iako je još 2012. godine arhiva HRT-a proglašena kulturnim dobrom, ona tek sada ulazi u digitalizaciju većeg dijela materijala.
Jasmina Tunjić, rukovoditeljica AV gradiva HRT-a kaže kako se arhiva HRT-a sastoji od televizijske arhive, radijske arhive te odjela notno, foto, multimedijalnog i drugog gradiva (u čijem sastavu se nalazi i knjižnica i novinska dokumentacija). U televizijskoj arhivi čuvaju se različiti formati, od filmskih vrpci (najviše 16 mm, dok je samo cca 5% snimljenog arhivskog filmskog gradiva na 35 mm filmskoj vrpci), magnetnih vrpci koja su u posljednje dvije godine u postupku digitalizacije, U-matic kazeta kojih je upola manje od VPR i također je započet proces digitalizacije, te analognih i digitalnih Beta kazeta kojih ima oko 300.000 komada a proces digitalizacije je u pripremi. Za svaki AV format koristi se različiti postupak migracije i digitalizacije. Budući da se radi o vrlo starim formatima, HRT više ne posjeduje opremu za reprodukciju a samim tim ne postoji mogućnost interne digitalizacije arhivske građe. Trenutno se digitaliziraju 2″ magnetne vrpce čiju digitalizaciju radi vanjska tvrtka u zaštićenom prostoru Arhive HRT-a. Ulaganje u novu infrastrukturu je u tijeku i do sada je nabavljen uređaj za skeniranje filmske vrpce, kao i 4 linije za digitalizaciju analognih i digitalnih Beta vrpci koji imaju namjeru proširiti. Osim financiranja vlastitim sredstvima, koriste se i sredstva EU fondova putem Ministarstva kulture. Sada nam ostaje čekati i vidjeti najavljenu dostupnu arhivsku građu na online platformama.
Bez elana za rješavanje problema
Proces društvene transformacije, privatni interesi iznad javnog, nefunkcionalnost i tromost institucija te nejasna pozicija države i kulturnih politika prema audiovizualnoj baštini dotjerala nas je do ovdje, kako u svom tekstu “Pitanja audiovizualne baštine u RH” komentira i Mladen Burić: “u Hrvatskoj nije jasno definirano što smatramo audiovizualnom baštinom; podaci o stanju velikog dijela sadržaja proizvoedenog u okvirima HRTa i nekadašnje Televizije Zagreb nisu javno poznati. Podaci u katalozima Hrvatskog filmskog arhiva i Hrvatske kinoteke nepotpuni su i u procesu revizije; ne postoji sustavna kinotečna djelatnost osim rada Filmskih programa HFS-a, projekti zaštite i restauracije najčešće se provode prema tehničkom stanju građe; a ne prema prije osmišljenim programima; ne postoji sustavna strategija prezentacije audiovizualne baštine općenito; ne postoji zakonski jasno definiran odnos države prema nacionalnoj audiovizualnoj baštini, pitanja vlasništva nad audiovizualnom baštinom nisu jasno regulirana…“
Spor Kino kluba Zagreb i Hrvatskog filmskog saveza nosi još jednu nerazrješenu situaciju koja se tiče povrata arhivske filmske građe. “Prema našim saznanjima, nakon što je zgrada u kojoj se nalazi klub rekvirirana za ratne potrebe, filmsko gradivo KKZ-a predano je Hrvatskom filmskom savezu, kao krovnoj logističkoj organizaciji kinoklubova, na kopiranje i povrat. Taj se povrat nikad nije dogodio, HFS je gradivo pohranio na čuvanje u HDA, te već godinama priječi KKZ-u slobodno korištenje filmova koje je klub producirao. Ti filmovi za KKZ predstavljaju iznimno vrijedno i nezamjenjivo svjedočanstvo gotovo stogodišnjeg rada i identiteta, i smatramo da je ključno da mu članovi imaju slobodan pristup. Klub je zadnjih godina ulagao izniman napor i u više navrata pokušao s HFS-om dogovoriti uvjete korištenja tih filmova, no iz svih pokušaja nismo vidjeli elan za rješavanje ovog problema od strane HFS-a. Neriješeno pitanje gradiva Kluba u posjedu HFS-a jedan je od razloga istupanja KKZ-a iz Hrvatskog filmskog saveza.“ – kaže nam predsjednica kluba Daria Blažević.
Puno je kompliciranih i neraspetljanih situacija s arhivskom građom i filmovima nastalima do devedesetih godina prošlog stoljeća, no čini se kako se više energije ulaže u dokazivanje kako pojedina građa nije tamo gdje bi trebala biti i lomljenje koplja na ideološkim osnovama, nego u postavljanje na noge institucija koje bi se na pravilan način građom mogle baviti, a onda je posljedično predstaviti javnosti.
Iako je vrijeme ključna kategorija u zaštiti filmske trake, iz svega navedenoga čini se da vodeći akteri, na čelu s Ministarstvom kulture, misle da toga imamo na pretek.
- Njenu djelatnost financirala je do 1972. godine SFRJ, potom, naizmjenično grad Beograd i Republika Srbija [↩]