Ako se u išta možemo pouzdati kad je riječ o političkoj sceni (jugo)istočne Europe u posljednjih dvadesetak godina onda su to nove varijante iste političko-moralne ideje. Radi se o stalnoj ponudi novih stranaka koje uglavnom vode nova lica i čiji se program može svesti na anti-korupcijski. Pod tim se podrazumijeva obračun sa stožernim strankama koje su “zarobile” državni aparat i javni sektor te klijentelizmom kao metodom selektivne socijalne politike. Od pozitivnih elemenata programa, pored popravljanja procedura i pravosudnog sustava, može se istaknuti jedino zazivanje “pravog” slobodnog tržišta i meritokracije.
Bolje profilirane stranke, ovisno o političkoj povijesti pojedine zemlje i odnosu snaga, mogu računati na značajne izborne rezultate koji im ponekad, kao na primjer u Sloveniji, mogu donijeti i mandat za sastavljanje vlade. Iako im se retorika uglavnom zasniva na onoj “otvaranja ekonomije” iz devedesetih koju su promovirali civilni i politički predstavnici kapitala sa zapada kako bi se riješili lokalnih elita i nacionalnih buržoazija iz profitabilnih sektora ekonomije, adresati su im niže klase: od sitnih poduzetnika koje “guši” birokracija preko obrazovanih kadrova koji ne mogu dobiti poslove u javnom sektoru jer ne posjeduju stranačke iskaznice do onih dijelova radničke klase koji nisu zahvaćeni klijentelističkom mrežom i proživljavaju svakodnevne frustracije kad su u pitanju nefunkcionalne socijalne usluge.
Kasnije putanje tih stranaka nerijetko, uslijed manjka pozitivnog sadržaja, vode u jasnije desno profiliranje ili u povijesni zaborav. U Hrvatskoj je najznačajniji primjer ishodišno anti-korupcijskih stranaka bio Most, a trenutno važniju ulogu igra Centar koji obnaša vlast u Splitu. Međutim, već neko vrijeme se kao kapitalac u toj ulozi ističe Damir Vanđelić, bivši šef Fonda za obnovu nakon potresa i nesuđeni HDZ-ov kandidat za gradonačelnik Zagreba, medijski često predstavljen kao Plenković iz privatnog sektora i dostojan konkurent predsjedniku HDZ-a. Radi se o čovjeku koji, kad je riječ o hrvatskoj političkoj sceni, ima savršenu biografiju: branitelj, ratni zarobljenik i uspješan menadžer. Po brojnim medijskim napisima i intervjuima te osnivanjem svojevrsne proto-stranačke udruge Zrin koja okuplja “neovisne stručnjake iz akademskog i poslovnog svijeta” sasvim je izvjesno da planira politički iskorak na narednim parlamentarnim izborima.
Glavno je pitanje odudara li, dakle, Vanđelić od dosadašnjih novih lica koji su se promovirali kao predstavnici “trećeg puta”? Ovdje smo u više navrata u posljednjih par godina pisali o globalnoj promjeni političke klime koja standardne spontano-tržišne ili neoliberalne pristupe čini sve manje uvjerljivima. Problemi s opskrbnim lancima tijekom pandemije, nove geopolitičke okolnosti i specifičnosti razvoja novih industrijskih sektora poput onih vezanih uz takozvanu zelenu tranziciju lišili su različite oblike državnog intervencionizma i planiranja statusa političko-ekonomskog tabua. Čini se, barem ako možemo suditi po ovotjednom intervjuu u Slobodnoj Dalmaciji, da Vanđelić nije imun na te promjene i da ih integrira u vlastite političke ideje i zamisli. Ne radi se, dakle, više o slijepoj anti-korupciji koja se isključivo oslanja na nerazrađenu ontološku prednost slobodnog tržišta u odnosu na državu, birokraciju i poreze. Valja napomenuti da Vanđelićevi ključni konkurenti u profiliranju za predvodnika anti-korupcijske političke opcije, prije svih stranka Centar predvođena bračnim parom Puljak, i dalje ostaju zatočeni u refleksima prošlog desetljeća.
Također, teško je Vanđeliću dodijeliti status tehnokratske podvale klerikalnog dijela političkog spektra kao što se to u više navrata činilo. U spomenutom intervjuu je na pitanje o pobačaju decidirano odgovorio: “Tijelo je ženino i njezina je zadnja.” Doduše, Vanđelić se ne libi gostovanja u ustaškim podkastima, ali je jasno poručio i da je njemu ustaški pozdrav neprihvatljiv. No, ovdje nas više zanimaju političko-ekonomske razlike u odnosu na prethodnike mu u toj ulozi i javnu predodžbu o idejama koje ta uloga nosi sa sobom. Vanđelićeva predodžba o problemima hrvatske ekonomije ne staje na pukim anti-korupcijskim vapajima. On smatra da je glavni problem u našim institucijama, a ne u globalnoj konkurenciji i podjeli rada, ali rješenje ne vidi u prostoj demontaži tih institucija i prepuštanju života i politike tržišnim silnicama već u kreiranju kvalitetnih institucija. Njegov eksplicitni zagovor reindustrijalizacije zvuči naivno, ali značajno trezvenije od konkurenata. Naime, Vanđelić smatra da bi Europi, a očito je smatra barem potencijalno koordiniranim političko-ekonomskim subjektom, bilo lakše locirati svoju industriju u Hrvatskoj nego u Nizozemskoj zbog jeftinijeg zemljišta, jeftinije obrazovane radne snage i – pazi sad – nižih poreza. Unatoč tome što i zajednički europski industrijski plan i pristanak zapadnih zemalja Unije na reindustrijalizaciju ovih krajeva zvuče prilično iluzorno, Vanđelić je duboko usidren u najaktualnijim raspravama i za razliku od konkurenata, ekonomskih analitičara i predstavnika kapitala ne laže o visini poreznog opterećenja u usporedbi s europskim zemljama.
Vanđelić odudara od zamišljenih predodžbi o ideološkim sklonostima novih anti-korupcijskih lica i kad je riječ o socijalnoj dimenziji ekonomskih politika i jugoslavenskom nasljeđu i to jasno pokazuje na vlastitom primjeru. Na pitanje novinarske o svjetonazorskoj bliskosti desnom centru Vanđelić ističe sljedeće: “Zaista ne obraćam pažnju na takva pitanja. Rođen sam u radničkoj obitelji na zagrebačkoj Pešćenici. Da država u to vrijeme nije stajala uz mene, da nisam imao besplatno obrazovanje i topli obrok u školi, ja danas ne bih bio tu gdje jesam. Zato sam snažno socijalno orijentiran u obrazovanju, zdravstvu, brizi za ranjive skupine, starije i socijalno ugrožene.” Radi se o skiciranoj socijalnoj autobiografiji koju ne možemo čuti ni od SDP-ovih kadrova, a kamoli onih desnih.
Treba, naravno, sve ove izjave uzeti sa stanovitim oprezom i tek vidjeti u kojem će obliku preživjeti u predizbornim programima i raspravama, ali teško je razlučiti kome bi se točno u ovom trenutku Vanđelić njima lažno predstavljao. Prema onom što smo mogli pročitati u intervjuu čini se da Vanđelić značajno odudara od prethodnika i trenutnih pretendenata na ulogu predvodnika anti-korupcijske opcije i da je došlo do uvoza nekih političkih trendova i na našoj sceni. Ako stvarno nastavi na tragu skiciranom u intervjuu i ako mu to donese izborni uspjeh, sve će se parlamentarne opcije morati na neki način odrediti prema tome.