Od rujna prošle godine do veljače ove godine u Nacionalnoj galeriji u Kopenhagenu (Statens Museum for Kunst) bila je prikazana izložba “Connections – Danish artists from former Yugoslavia” s podnaslovom “War, migration, asylum policies and the feeling of home”. Na izložbi su sudjelovali/e umjetnici/e: Alen Aligrudić, Amel Ibrahimović, Ana Pavlović, Ismar Čirkinagić, Nermin Duraković, Suada Demirović i Vladimir Tomić. Neki od prikazanih radova su dokumentarni film Vladimira Tomića “Flotel Europa” – jedan od najprepoznatljivijih radova umjetnika iz dijaspore na temu izbjeglištva i čekanja azila, “Home – The Terrible Beauty of Unbelonging” Suade Demirović – velika istkana karta svijeta kojom prikazuje smjer migracija iz vlastite obiteljske povijesti, “Konak House”, maketa koju je Amel Ibrahimović napravio po očevim nacrtima nastojeći transgeneracijski prenijeti ideju doma iz jednog u drugi kulturalni kontekst, instalacija Ane Pavlović “Paper Theater” koja prikazuje inscenirano vjenčanje između Danca i žene iz istočne Europe propitujući inherentni disbalans moći te vječno pitanje radi li se o pravoj ljubavi ili pukom braku radi dobivanja papira… Za kustosticu izložbe Tijanu Mišković, ova izložba ujedno predstavlja dio njenog doktorskog rada i dugogodišnjeg istraživanja teme pripadnosti, kojom se bavi proučavajući radove i prakse umjetnika/ca iz bivše Jugoslavije.
Prvi rad koji bi posjetitelji vidjeli ulazeći na izložbu jest “Our Border” Nermina Durakovića, snimka šume raskrčene u svrhu vidljivosti granice Hrvatske i BiH – osim tematiziranja trenutne europske imigrantske politike, rad naslovom zaziva i zajedničku odgovornost, kao i što to znači “naša granica” budući da je zahvaljujući EU to danas ujedno i danska granica. U kojoj su mjeri predstavljeni/e umjetnici/e percipirani kao danski? I što znači grupno prikazivanje njihovih radova u Statens Museum for Kunst – koji je značaj SMK kao institucije na danskoj kulturnoj sceni?
SMK je Nacionalna galerija umjetnosti, što znači da je najveća državna institucija tog tipa – najveći danski muzej s najvećom zbirkom. Ne radi se isključivo o zbirci savremene umjetnosti, zastupljeni su razni periodi, kao i internacionalni radovi. Osim stalnog postava radova iz zbirke, SMK održava privremene izložbe i ovo je jedna od njih. Renome institucije je jako bitan za shvatanje ove izložbe pošto je jako interesantno da nacionalna galerija želi da ispita šta je to ustvari nacionalna umjetnost, nacionalna i kulturološka pripadnost, tko su to ustvari danski umjetnici. U samom naslovu izložbe, “Connections – Danish artists from former Yugoslavia”, naglašeno je da to jesu danski umjetnici iako oni u svom prtljagu nose neka druga iskustva; podvlači se to da biti danski umjetnik može značiti puno različitih stvari. To je meni bilo interesantno i bitno. Na taj način se ova izložba može vidjeti i u kontekstu kulturnog nasljedstva: tragovi izložbe će na neki način ostati u svijesti danske kulture zbog toga što je izložba prikazana upravo ovde, a ne negde drugo, u nekom manjem, alternativnom prostoru. Da se razumijemo, to bi isto bilo interesantno na svoj način i već se činilo u nekim drugim konstelacijama, ali nikad se nije postavila izložba sa svim ovim umjetnicima skupa, i nikad se nije napravila na ovom nivou – čisto u smislu kulturološkog značaja institucije.
Spomenula si da su neki radovi i prije izložbe činili dio zbirke muzeja?
Da, to je jako bitno da se podvuče. Kada se radovi otkupe u zbirci, oni ostaju u muzeju i kao dio kulturnog nasledstva, a to je velika stvar za kulturnu integraciju. I to je nešto šta je neminovno. Ako ne počnemo kao muzeji da kupujemo radove, onda je to sve prolazno. Možemo napraviti ne znam koliko ovakvih izložbi, ali ako ništa ne ostavi traga u zbirkama, publikacijama ili udžbenicima, onda kao da nije postojalo. Znači, zbirka je, po meni, jedan od načina institucionalne integracije. Jako sam zadovoljna što postoji nekoliko radova iz zbirke na ovoj izložbi, i šta je muzej sada otkupio još neke radove s izložbe. Bitno je da će se ti radovi u budućnosti prikazivati kao dio zbirke i ulaziti u dijalog s drugim radovima koji nemaju veze s ratom u Jugoslaviji nego nekim drugim kontekstima. Na taj način žive dalje i stvaraju nove priče – dobri radovi to čine. Koliko god je ovo bila izložba pod jednom temom koja je precizna i definisana, svi ti radovi otvaraju mogućnosti za druge interpretacije, u drugim pravcima, jer to umetnost čini – ne zatvara, nego otvara.
Godina otvaranja izložbe, 2022., ujedno označava i trideset godina otkad je Danska primila preko 20.000 izbjeglica iz bivše Jugoslavije, ponajprije Bosne i Hercegovine, što je najveća skupina izbjeglica koju je Danska primila od Drugog svjetskog rata. Koliko je taj neki kontekstualni okvir bitan za tumačenje izložbe?
Mislim da je jako bitno da se pokaže koliko se neke stvari ponavljaju. Dolazi novi talas izbjeglica, došao je više puta otkad smo mi došli. Bitno je istaći te sličnosti prosto iz razloga da bi se moglo sagledati u nekoj široj perspektivi što je to ustvari dolazak migranata, kakvo je dočekivanje, i da se može usporediti i vidjeti što se dešava s politikom Danske – koliko se ta politika menja, u kojem pravcu. To je sve nešto što mi možda nismo eksplicitno formulisali u opisu izložbe, ali je nešto što očekujemo da publika sama protumači, da stvori određene komparacije.
Koja je neka generalna percepcija imigranata iz bivše Jugoslavije u Danskoj danas? Često se spominje da se radi o skupini koja je dobro integrirana u društvo.
Naravno, kada govorimo o izbjeglicama koje dolaze iz rata, govorimo o grupi ljudi koji dolaze iz raznih socijalnih slojeva. Generalno, mislim da su ljudi koji su iz bivše Jugoslavije došli u velikom broju tada 1992., ali i ranije i kasnije, donijeli sa sobom jedan kulturni prtljag koji je bio prilično bitan za njih u momentu integracije. Bile su statistike pre nekoliko godina prema kojima se pokazalo da je skupina izbjeglica koje su tada došle više edukovana od drugih imigrantskih grupa – pogotovo žene – i čak da su imigranti iz BiH izabirali višu edukaciju u odnosu na Dance. Ima više teorija zašto je to tako, a jedna od njih je ta da smo dolazeći iz Jugoslavije bili na neki način “dobro potkovani” i videli edukaciju kao bitnu.
Odražava li se to na neki način i u praksama umjetnika/ca zastupljenih na izložbi? Koliko oni propituju i kritiziraju tu vlastitu poziciju?
Još dok sam studirala na likovnoj akademiji, počela sam da primećujem da sve više umetnika našeg porekla dolazi na akademiju. Bilo mi je interesantno, kakav je to fenomen, zašto nas je tako puno? (Nije, na primjer, bilo toliko studenata iz Turske, a ima ih više u Danskoj.) Svi su ovi umjetnici školovani na akademijama u Danskoj – u Kopenhagenu, Odenseu itd. U bivšoj Jugoslaviji, gdje su umjetnici bili prepoznati i imali određeni status u društvu, podrazumijevalo se da ideš u školu, da akademije školuju umjetnike. Dolazeći iz takve kulture, to je bio za ove umjetnike jedini put: ako ćeš biti umjetnik, onda ćeš biti umjetnik na najvišem nivou, na likovnoj akademiji jer kod nas si mogao da budeš avangardan, da budeš čak i kritičan prema društvu, ali da i dalje budeš dio društva. Više radova je direktno kritično prema danskom društvu. Uzmimo, recimo, Durakovićev plakat sa sloganom “MULTICULTURALISTS, PLEASE DEAL WITH THE DANISH RACISM AND LEAVE US FOREIGNERS ALONE” – umjetnik se nimalo ne uzdržava iako je školovan na Danskoj kraljevskoj akademiji, a danas i radi tamo. To je jedna od stvari koja je bila specifična za našu vrstu socijalizma, tako da su ovi umjetnici odrastali sa shvatanjem da mogu biti kritični iako su stasali u vodećim institucijama, i to se vidi po ovim radovima. Mislim da to shvatanje pozicije umjetnika u društvu dolazi otada.
Govoreći o radovima na izložbi, bi li se moglo reći da teme migracije čine bitan dio generalne prakse većine predstavljenih umjetnika, ili se svatko od njih bavi mnogim različitim temama, od kojih su ovdje probrani radovi zajedničke tematike? Bi li se moglo reći da predstavljeni/e umjetnici/e čine svojevrsnu mikro-scenu u okviru danske umjetničke scene iako – kada bi danas djelovali u matičnim zemljama, ne bi svi bili dio iste scene?
Rekla bih da su ove teme dio njihove generalne prakse i da su odabrani radovi prilično reprezentativni za njihove prakse. Mislim da postoji puno sličnosti u načinu na koji oni rade, kao i to da se razlikuju od ostatka danske umjetničke scene. Tako da iz te tačke gledišta, kao kustosica, ja mogu da vidim tu grupu kao malo drugačiju. Ako govorimo o nekoj grupi na umjetničkoj sceni, ta grupa nije organizovana – ovo je prvi put da se njihovi radovi prikazuju skupa. Neki od njih su možda izlagali u određenim kombinacijama i manjim skupinama, ali ne na ovaj način. I nisu svi voljni da budu prepoznati kao dio te grupe! To je isto jako interestantno, umjetnici iz bivše Jugoslavije nemaju nužno volje da budu definisani kao ta grupa i ništa više, oni su umjetnici na puno drugačijih načina iako, po meni, dijele neke sličnosti, kao što je taj neki opipljivi nagon, potreba da se izraze. Ona se manifestira na različite načine: neki više unose sebe i ličnu priču, dok neki govore o kritici politike ili društva bez da nužno unose sebe. Načini izražavanja jako su različiti, ali kod svih njih potreba da se stvori taj rad dolazi iz nečeg dubljeg od pukog promatranja svoje umjetničke prakse kao profesije. Također, interesantno je što se u dijaspori neke granice brišu – mi ovdje nismo dio tih granica tamo; ne samo što se tiče nacionalnosti i etniciteta, nego i što se tiče različitih vremena i razloga migracija. Ja sam namjerno htela da se prikaže, naravno, ta grupa migranata iz BiH koji su došli kao izbjeglice zbog rata, ali isto tako sam uključila radove nekih druge umjetnica koje su došle kasnije, kao što su Ana Pavlović i Suada Demirović. Htela sam da uključim i to, pošto to dodatno otvara priču o iskustvu imigracije.
Ponekad se čini da na umjetničkim scenama “doma” čak ni ne postoji osobiti interes za umjetnike/ce iz dijaspore, posebno one koji se bave migracijama i raspadom bivše države. Kao da postoji određeni sentiment da je već poznato sve što se može reći na tu temu, da ona nije više aktualna. Međutim, ono što nedostaje u takvom viđenju jest razumijevanje specifičnosti pozicije dijaspore u odnosu na nekog tko je proživio slično iskustvo, ali ostao u danom kontekstu, bez cijele te komponente izmještanja.
Nešto se dešava interesantno kad se napravi izložba s puno različitih radova koji se tiču donekle sličnih tema. Kako otvaraš tu temu sve više i više, uočavaš neke uzorke, i tema se otvara još šire. Ne radi se o pukoj terapiji niti autobiografiji svakog ličnog umetnika. Također, neki od ovih radova ne tiču se samo rata u BiH, nego svih ratova, što otvara priču i za budućnost. Interesantni su mi neki susreti koji su mogući ovde, a koji možda ne bi bili mogući tamo. Kao i promena stavova – mislim da bi se neki politički stavovi promenili, treba da se stvore ti susreti. Ako svi rade za sebe i nitko nije zainteresovan da uključi ove druge, nikad neće doći do nekog razumevanja strana koje su bile u konfliktu. Neophodno je da se uključe svi.
Spomenula si jednom u razgovoru da je izložba zapravo na neki način začeta u Zagrebu?
Da, rad Ismara Čirkinagića “The House in the Forest by the Sea” smo hteli da izložimo u Zagrebu i uspeli smo da se to organizuje kao solo izložba, zamišljena bez drugih radova. Nakon toga sam dobila ideju da tu izložbu prikažem i u Danskoj negde budući da je Ismar ipak danski umjetnik. Predložila sam je SMK-u – iz muzeja su rekli da bi to možda moglo proći, ali da bi trebalo da uključimo i druge radove, da napravimo grupnu izložbu na tu temu. Tako smo počeli da gradimo izložbu, kasnije su došli još neki novci pa smo mogli još više da izgradimo, da neke radove pozajmimo, a ne da koristimo samo radove iz zbirke… Sve je to bio proces, koji sam započela još 2019., kada sam organizirala seminar “Looking for Another Space of Belonging” u Kunsthalu Charlottenborg, koji se ticao istih stvari i bio inspirisan umjetnicima koji žive ovde, a koji su iz bivše Jugoslavije, i pitanjima koja se povlače vezano za pripadnost. Nakon toga, SMK je otkupio dva video rada prikazana na seminaru, radove Ane Pavlović i Vladimira Tomića. To je bilo neočekivano, ali ispostavilo se da su u publici bile neke osobe iz muzeja. Kada sam kasnije tražila doktorat na tu istu temu, dobila sam SMK kao krovnu instituciju. Onda se dogodila ova izložba. Bila je također jedna izložba sa sličnom grupom u Bihaću koju je organizovao Irfan Hošić. To je proces, jedno vuče drugo. Kroz to putovanje ljudi se susreću i stvaraju nova prijateljstva, što je za mene jako bitno kad govorimo o dijaspori i odvojenosti – bitno je da se stvaraju te veze.
Kada govorimo o širem shvaćanju teme, koliko je izložba uspjela rezonirati s publikom koja dijeli drugačija iskustva migracija? Kakav je odjek imala na kulturnoj sceni i u medijima općenito?
Imam razne dojmove, samo ne mogu sve da ih nabrojim. Uzećemo recimo medije: generalno su jako pozitivno primili izložbu, sa interesom, opisali su je kao bitnu. Bilo je i nešto negativnih komentara od strane ekstremnih desničara, šta se moglo i očekivati – oni su uvek spremni da kritikuju sve što nije tipično dansko. Osim toga, puno grupa nas je kontaktiralo iz sveta akademije, antropologije i slično, neke je interesovalo pitanje prenošenja traume… Antropologinje Marta Padovan-Özdemir i Kristina Grünenberg su koristile izložbu za projekat o tome šta to znači imati dom/nemati dom – ljudi iz raznih delova su razgovarali o tome koji rad je njih dirnuo vezano za tu temu i zbog čega. Više njih je izabralo Durakovićev rad “(Re)arranging” jer ih je podsjetio na period kad su i sami tražili azil – sve su izbjeglice u Danskoj dobivale taj isti namještaj, svi prepoznaju taj dizajn. Većini ta sobica predstavlja traumatičnu uspomenu, ali jedan od sudionika ispričao je kako ga taj rad podsjeća na prvi put u životu kada se osjećao spokojno, obzirom da je cijeli svoj život proveo u strahu, na ratom zahvaćenom području. Mislim da je ova izložba otvorila mogućnost da se nešto prepozna, ali i da se drugačije reaguje na to. Druga stvar koja je interesantna jeste što se u većini ovih radova na izložbi umetnici otvaraju, pokazuju nešto poprilično intimno i lično, i onda to podstiče publiku da se isto tako otvori. Moj dojam je da je publika zaista tako i shvatila izložbu, i napustila je s nekim novim razmišljanjima, novim pitanjima… Čini mi se da je na taj način izložba definitivno uspela u Danskoj. Također mi se čini da se nešto stvorilo među umetnicima koji su sudjelovali – ne kolektiv, nego da su oni između sebe pronašli nešto što imaju zajedničko. Možda to bude bitno za njihove daljnje prakse, to ja ne znam.
Negativne reakcije su uvijek očekivane kada su u pitanju teme migracija. Od standardnih prigovora na trošenje državnog novca na umjetnike koji nisu stvarno danski, do mentalnih akrobacija u reakcijama na Durakovićev plakat u stilu – što se ti imaš žaliti na danski rasizam ako živiš i zarađuješ u Danskoj. Koliko god možda ovakve reakcije bile očekivane, indiciraju li one ipak i to koliko suočavanje sa ksenofobijom i rasizmom u Danskoj i dalje predstavlja tabu?
Da. Mi u muzeju smo imali sastanke u vezi toga i odlučeno je da ako se pojave komentari koji su usmereni kao napadi ka jednoj određenoj osobi, to se onda briše, ali sve ostale kritike – ako su kritike izložbe ili institucije – to se ne briše jer bi to inače bila cenzura. Muzej je to odigrao prilično taktično, uklanjali su ono što zaista nije prihvatljivo, ali nastojali da budu transparentni oko toga da postoji i taj diskurs. Ti ljudi postoje, bukvalno. Od svih radova, Durakovićev plakat je baš takav da stvarno provocira tu debatu, tako da možemo reći da je uspio u tome, mada naravno njegov cilj sigurno nije da se aktivira debata s tim ekstremistima. Takve reakcije su u svakom slučaju dokaz da ti ljudi itekako postoje ovde u Danskoj.
“Connections” je zapravo i dio tvog doktorskog istraživanja, koje se pak nastavlja na tvoj prijašnji rad. U sklopu nje također je održan seminar “Transcultural Connections: Art in socialist Yugoslavia / Art in today’s migrations” s gostima iz regije. Jesi li još od prijave doktorata znala da će izložba biti dio njega, ili je ona došla kasnije? Imaš li osjećaj da si zahvaljujući izložbi dobila neke nove uvide i zaključke?
Planirala sam doktorat kao analizu radova i njihovih dodirnih tački – cilj mi je bio da opišem te prakse, po čemu su karakteristične. I to mi još uvek jeste cilj, samo sam zahvaljujući izložbi dobila malo više dodatnih slojeva. Kao prvo, da sam pisala doktorat bez izložbe, ne bih imala mogućnost da vidim sve te radove u istoj prostoriji, što je za kustosa jako bitno. Pogotovo u ovoj prostoriji – ovo je zapravo međuprostor, između stare i nove zgrade muzeja, između istoka i zapada – koji samim time jako dobro odgovara temi izložbe. Postavljanjem radova u prostor, za kustosa se otvaraju neki novi dijalozi između radova. Od toga da se mogu promatrati u drugačijem redosledu, ovisno gledate li prema zapadu ili istoku, do toga da drugačije izgledaju kada im se promeni neposredni kontekst. Potpuno nove interpretacije se otvaraju kao moguće. Kao drugo, jako je bitan bio susret i rad s umjetnicima – ne samo za razvoj mog odnosa s njima, nego i između njih međusobno. Treća bitna stvar bio je susret između umjetničkih radova i publike. To isto ne bih imala kao faktor, ne bih znala kakva je ta reakcija da nismo napravili izložbu. Također smo napravili jednu kvalitativnu anketu posjetitelja koja je dala interesantan raport. Znači sve to ne bih imala da nisam imala mogućnost da napravim izložbu. Kad pišeš, to je linearno, a kad napraviš izložbu, to je trodimenzionalno – uključuje sve ono šta se dešava okolo i postaje jako kompleksno sve skupa.
Kako bi probala sažeti tu neku specifičnost pozicije dijaspore – ne samo općenito kada su u pitanju pripadnici/e dijaspore, nego upravo umjetnici/e koji/e pripadaju dijaspori? Koje su neke ključne karakteristike te pozicije u načinu gledanja i stvaranja rada?
U principu, radi se o tome da “biti u dijaspori” ustvari znači biti odvojen od nečega – manje ili više, ali si odvojen. Na neki način pokušavaš da povežeš tu prazninu, taj prostor koji se stvara. Konstantno je prisutna ta neka vrsta uspoređivanja – ili uspoređuješ tamo i ovde, ili pokušavaš da se povežeš s tim tamo iako si ovde, pregovaraš o tim različitostima i koristiš to razmišljanje da bi donosio odluke za svoj život, ali i za svoju umetnost. Jako je interesantno pregovaranje koje se dešava u tom međuprostoru. Ono nije isto za sve umjetnike, neko pristupa sa više nostalgije nego neko drugi, neko pristupa sa više kritike, neko pristupa sa više traume – svi su različiti, ali nešto se kuva u tom nekom međuprostoru. Ono šta im je zajedničko da stvaraju te neke konekcije – bilo da su to frikcije ili glatke konekcije. Jedan od razloga zašto se izložba zove “Connections” jeste to šta govori o tom nekom spajanju, bilo ono ugodno ili neugodno. To je karakteristično za umjetnike koji žive u “dijaspori” – ako ćemo uopšte da koristimo tu reč. Dijaspora je, kao prvo, grupa koja je razbacana – reč “dijaspora” je povezana sa disperzijom; kao drugo radi se o grupaciji ljudi koja živi na istom mestu, ali održava neku vrstu kontakta sa negde drugde; kao treće, bitno je da se unutar te skupine među sobom prepoznaju ljudi koji imaju slične priče, slične doživljaje. Između toga sve se konstantno dešavaju ta pregovaranja. Znači da kao umjetnik ne vidiš samo jednu realnost, jednu verziju, nego imaš i neku drugu verziju koja može da ti koristi da uspoređivanje, da malo poremeti i iskomplicira stvari. Primetila sam da postoji i neka vrsta solidarnosti u svemu tome. Na primer, neki od umjetnika skupljaju materijal od drugih ljudi – Ana Pavlović skuplja pisma i fotografije drugih žena koje su doživile nešto slično, Vladimir Tomić ne koristi samo snimke svoje familije, nego i VHS materijal drugih obitelji – i shvaća to kao neku zajednicu, nešto kolektivno. Onda je tu recimo Alen Aligrudić, koji često ide natrag – tamo, fotografiše, šta je isto neko traganje, ispitivanje. Kada govorimo o umetnicima u dijaspori, mislim da se kroz njihovu praksu provlači neka vrsta solidarnosti, kao i neki raskorak koji može biti bolan ali i produktivan za kritičko razmišljanje – a to je jako bitno za umetnike.