Jučerašnji je medijski dan u Hrvatskoj neodoljivo podsjetio na atmosferu različitih epizoda iz dvijetisućitih, ali uz jednu bitnu razliku: nije bilo nikakvih političkih tenzija. Kao što vam je sigurno poznato, gradonačelnik Pule Filip Zoričić je prvi uskratio domaćinstvo koncertu turbo-folk izvođača u tamošnjoj gradskoj dvorani, a potom mu se, saznavši da bi se manifestacija trebala preseliti u Osijek, pridružio i kolega, HDZ-ov gradonačelnik slavonske metropole Ivan Radić. Obojica su svoje odluke o zabrani nastupa zasnivali na srednjoeuropskoj kulturi i popratnoj estetici, a Zoričiću se navodno u razgovoru s organizatorima omakla i klasifikacija muzike spornih izvođača kao “srpskog smeća”. On takvo što negira, a u konačnici i nije bitno je li to izgovorio ili ne jer samo pozivanje na srednjoeuropsku kulturu – po definiciji geografski različitu od onoga što nam je istočno, a to je Srbija, i po samom pozivanju navodno civilizacijski superiornoj – implicira takav sud, u bilo kojem retoričkom obliku.
Nije, dakle, za razliku od dvijetisućitih i tada spornih “srpskih” koncerata, bilo braniteljskih ultimatuma, navijačkih grafita i legitimiranja nasilja iz saborskih klupa. Najbolji dokaz izostanka ozbiljnijih političkih tenzija su same reakcije različitih udruga i institucija srpske zajednice u Istri i Hrvatskoj. One su bile lišene političke strogosti i zabrinutog apeliranja i čak na rubu zezancije. Očigledno su osjetili da za razliku od drugih tipova napada na njihovu zajednicu u ovom slučaju nije bilo nikakve snažnije političke pozadine i da takve zabrane zvuči bizarno anakrono. Što im je otvorilo prostor da komotno predlože širem puku neke glazbene numere spornog žanra, usporede liste slušanosti i stihove “nekulturnih” pjesama s onim kulturnima.
Međutim, ove reakcije nisu dokaz relaksacije odnosa između većinskog naroda i manjinske zajednice. One su samo dokaz političke bezidejnosti i anakronosti spomenutih gradonačelnika. Zoričić i Radić ne shvaćaju tri stvari. Prvo, hrvatskom anti-srpstvu više nije potrebna, pogotovo nakon ulaska u Europsku uniju, klasna koalicija građanskih, srednjoeuropskih esteta i običnog puka. Dopušteno je mrziti Srbe i bez toga, a kad klasna koalicija zatreba, ona se aktivira u zajedničkom podsmjehivanju “traktorima”. Drugo, danas se “viralne” političko-kulturne odluke ne vode provincijskim predodžbama o visokoj kulturi iz devetnaestostoljetnog Beča nego tzv. kulturnim ratovima uvezenima s američke desnice. Treće, muzika je tržišnom prevlašću one iz Srbije u svim varijantama, a pogotovo “trap cajki”, učinila bilo kakve nacionalno-političke bitke u tom polju iluzornima i smiješnima. I upravo je srpska muzika brže i efektnije usvojila najnovije trendove sa zapada i tako se svrstala puno bliže poželjnim kulturnim centrima od Zoričića koji zabranu turbofolka opravdava gostovanjem Erosa Ramazzottija.
Dakle, ova nam je tužna epizoda u prvom redu poslužila kao ilustrativni prikaz razvoja hrvatskog nacionalizma u proteklih dvadesetak godina koji je ovoj dvojici očito promaknuo. Da citiramo Krešu Bengalku: bani na klupe, maci, apdejtaj sleng!