Prosječni čitatelj hrvatskih portala vjerojatno je u više navrata u proteklih par godina iskusio stanovitu nesklad između pročitanog i vlastitog življenog radnog iskustva. Naime, brojni su naši portali redovito iz stranih medija preuzimali vijesti o novim trendovima na tržištu rada. Iz tih se prenešenih vijesti i objašnjenja koja su pratila te nove trendove vrlo lako mogao steći dojam da radnici uživaju priličnu autonomiju i na radnom mjestu i na tržištu rada kao takvom. Mogu se ponašati u skladu s potrebama, mogu mijenjati radno mjesto kad požele i uspostaviti novu ravnotežu između poslovnog i privatnog. Razni su se trendovi tu istaknuli, a među najpoznatijima su sigurno “velika ostavka” (Great resignation) i “tihi otkaz” (Quiet quitting).
Uvjerljivosti tih trendova definitivno su pridonijeli oblici državne pomoći u pandemiji i niska razina nezaposlenosti, ali daleko od toga da oni predstavljaju nekakav odmak od “normalnog” kapitalizma i iskustva na početku spomenutog prosječnog čitatelja kojeg izostanak jedne mjesečne plaće dijeli od bankrota. Ukratko, autonomija na tržištu rada i na radnom mjestu bila je i ostala privilegija profesionalaca i viših slojeva koji statusom ili nenadoknadivošću vještina mogu meandrirati među poslovima u skladu s preferencijama. Najnovija istraživanja u SAD-u vezana uz “veliku ostavku” pokazuju da taj trend nije bio učinak autonomnih odluka radnika već specifične situacije u slabije plaćenim sektorima s visokom razinom kontakta u kojima dominiraju žene i migrantski radnici. Radi se o sektorima u kojima za vrijeme pandemije nije bio moguć rad na daljinu, što je, zbog zdravstvenih rizika i burnouta, rezultiralo učestalim promjenama radne snage. Također, zbog zatvaranja vrtića i škola žene su davale otkaze kako bi se mogli kući brinuti o djeci. Dakle, ne da trendu nije pridonijelo širenje autonomije među radničkom klasom već je prvenstveno rezultat dodatne razine rodno kodiranog ograničenja.
Pored tog raskoraka između uske i samozamišljene percepcije tržišta rada kakva odlikuje medijske i akademske profesionalce i stanja na terenu koji je rezultirao teorijom o “velikoj ostavci”, prisutni su i brojni trendovi nošenja s nedaćama na radnim mjestima. Oni obično započinju na društvenim mrežama, pogotovo TikToku, i brzo se rašire među mlađom radnom populacijom koju radno mjesto frustrira ili se nada nekom obliku savladavanja kronične neizvjesnosti. Pored toga što vjerno dočaravaju prirodu suvremenog rada i odnose na tržištu radu, ti trendovi još vjernije dočaravaju trenutni politički trenutak. Naime, niti oni koji trendove ustanovljuju niti oni koji ih šire i objašnjavaju uopće ne pomišljaju na to da je riječ o zadacima i poslovima koje je nekad obavljao sindikat. Radi se o prostom izmišljanju već izmišljenog, uz jednu bitnu razliku: nošenje s problemima s radnom mjestu se prenijelo s kolektivne na individualnu razinu.
Spomenimo par primjera. Prvi je, kako kažu uobičajene procjene trendova, negativan, a drugi pozitivan. Prvi se naziva “Resenteesism”, a sljedbenici ga ovako definiraju: “Radi se o onom trenutku kada želite dati otkaz, ali ne usuđujete se pričati o tome s kolegama ili krenuti na razgovore za posao u drugim firmama kako vaš šef ne bi saznao i kako, za stvarno, ne biste dobili otkaz.” Dakle, radi se o situaciji koja prilično uvjerljivo oslikava kolektivnu nemoć na radnom mjestu, to jest izostanak sindikata. Drugi se trend zasniva na nadilaženju takve situacije, ali ne kroz sindikalno udruživanje već individualnim putem. Naziva se “Career cushioning”, a referira se na individualni trud kojim postajete nezamjenjivi na radnom mjestu. U taj trud može spadati rad na dodatnim vještinama, a može i izraženija lojalnost šefu.
Svi ovi trendovi – i oni makro koje prepoznavaju ekonomisti i novinari, ali i oni koji spadaju u domenu self-helpa na radnom mjestu – pokazuju da se kapitalizam nije fundamentalno promijenio i da su problemi s kojim se susreću radnici gotovo pa isti već gotovo 200 godina. Ono što se mijenja jesu političke okolnosti, komunikacijski obrasci i tehnološka infrastruktura.