Nakon godišnjice velikih protesta u BiH intenzivira se i rasprava o tome koje su njihove posljedice i nasljeđe? Među pretendentima na to nasljeđe je i mreža koja se predstavlja kao skup “građanskih, nepolitičkih” organizacije. Mogu li takve, već među sobom u pristupu i metodama proturječne grupe, biti nosiocima nasljeđa prošlogodišnjeg socijalnog bunta u BiH?
Mjesec je februar i godišnjica masovnog socijalnog bunta u Bosni i Hercegovini. Da podsjetimo, februarski protesti – koje se katkad hiperbolički naziva Februarskom revolucijom ili, patetično, Bosanskim proljećem – započeli su u Tuzli 05. februara 2014., nakon objavljivanja insolventnosti u četirima privatiziranim tuzlanskim firmama (Dita, Konjuh, Polihem i Poliochem). Početni zahtjevi skupine od oko hiljadu demonstranata doista su bili minimalistički: da se prije zatvaranja fabrika isplate zaostale plaće za ukupno 10.000 radnika i radnica, od kojih većina nije bila primila plaću dulje od četiri godina. Nakon što je premijer Tuzlanskoga kantona Sead Čaušević odbio razgovarati s njima, a kordon policije blokirao ulaz u zgradu kantonalne vlade, došlo je do masovnog odgovora demonstranata. Dva dana kasnije, u gradovima diljem BiH gorjele su kantonalne, federalne i državne institucije, a politička garnitura pokazivala je jasne znakove panike (ne samo u BiH – sjetimo se urgentnog putovanja premijera Hrvatske Zorana Milanovića u centralu HDZ-a BiH u Mostar). U Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru, Bihaću, te u nizu manjih gradova organizirani su plenumi građanki i građana, pod krovnim motom: “Ako ste protiv vladajuće klase, korupcije, mita, pljačke, nepotizma, licemjerstva… pridružite nam se!” Prosvjednici/e su artikulirali/e zahtjev za zahtjevom, a dezorijentirani politički establišment u defanzivi činio se spremnim na znantne ustupke. U tih nekoliko dana poredak je neosporno načet.
Puno je pisano o perspektivama protesta, o njihovim raznovrsnim medijskim odjecima, interpretacijama i krivotvorenjima te o pokušajima aproprijacije protesta od strane stranačkih aktera (korisna zbirka kritičkih analiza dostupna je ovdje). Godinu dana kasnije, prigodni tekstovi donose očekivana pitanja, koja bismo mogli sažeti u jedno: šta preostaje od februara 2014. u februaru 2015.? Prosti bilans “zahtijevanog i ostvarenog” ne bi se pokazao blistavim. Nakon februara 2014. društvena klima nije ista, ali cijeli niz nepravdi, tlačenja, eksploatatorskih i diskriminatroskih praksi protiv kojih su protesti zametnuli borbu i dalje su na djelu. Već je trivijalno govoriti o “mamurluku jutra poslije”, jasno je da masovni entuzijazam uvijek ima svoje uspone i padove. Jedan od problema jest i taj da je pobuna promijenila formu i sad se artikulira prvenstveno kroz očajničko zazivanje pomoći izvana. Pogledajmo samo ovozimski marš tuzlanskih radnika prema granici s Europskom unijom u Orašju, ili recentnu najavu njihova okupljanja pred Ambasadom SAD-a u Sarajevu, uz moto “samo nam Amerika može pomoći”. S druge strane, glas plenuma u medijima se više ne čuje, ni na internetskim stranicama pojedinih plenuma nakon prošloga ljeta uglavnom nema aktivnosti. Kao da su, čim se masa povukla s ulica, i sami plenumi izgubili na vlastitoj legitimacijskoj snazi. Ostaje niz organizacija, poput Sindikata solidarnosti Tuzlanskog kantona koje na regionalnoj razini nastoje iskoristiti zamah i simbolički kapital protesta najbolje što znaju. Međutim, i one se suočavaju s problemom (ne)profesionalizacije političkog djelovanja.
Iskušenja plenuma i profesionalizacije
U svojedobnom osvrtu na februarske proteste, dotakao sam se i pitanja profesionalizacije političkog djelovanja na “protestnim” osnovama. Naime, val nezadovoljstva u BiH koji se artikulirao kroz februarske proteste našao je svoj politički izraz i formu u plenumu. Zamisao o profesionalnom bavljenju “protestnom” politikom bila bi u suštoj suprotnosti s direktnodemokratskim ustrojem i načinom rada ovog tijela. Međutim, plenumski način političkog djelovanja ograničen je upravo slobodnim vremenom koje (ne) stoji na raspolaganju njegovim sudionicama i sudionicima. Stranačko-političke strukture kroz koje vladajuća klasa vlada u neizmjernoj su prednosti nad onima koji ih pokušavaju (s)rušiti: oni imaju svo vrijeme ovoga svijeta za učvršćivanje temelja svoje vladavine. Nezadovoljne, eksploatirane i (o)pljačkane mase koje su formirale frontu protiv “onih gore” moraju, pored borbe za promjene, i gledati kako preživjeti. Ovaj problem sve je nametljiviji kako vrijeme prolazi, te je i bilo za očekivati da će se neki vid makar djelomične “profesionalizacije” protestnog organiziranja ipak pojaviti.
Jedan takav pokušaj predstavlja Mreža 5F7. Riječ je o zajedničkoj inicijativi pokreta i organizacija proizašlih iz februarskih protesta, iz raznih krajeva zemlje. Mreža 5F7 predstavlja se kao “mreža građanskih, nepolitičkih pokreta”, a imenom objedinjuje 5. i 7. februar, središnje datume u prošlogodišnjim protestima. Konferencija za štampu Sindikata solidarnosti na kojoj je Mreža službeno predstavljena prilika je da doznamo nešto o funkcioniranju ove inicijative i samorazumijevanju njezinih aktera. Kako je službeno saopćeno, cilj Mreže jest “stvaranje društva vladavine prava, socijalne pravde i neposredne demokratije – društva u kojem svako ima krov nad glavom, živi od svog rada, a u harmoniji s prirodnim okruženjem razvija se u skladu sa svojim sklonostima i potencijalima, besplatno se liječi i školuje i ravnopravno učestvuje u svim procesima odlučivanja o životu društva”. Njezino djelovanje pritom “se temelji na principima ravnopravnosti, solidarnosti, javnosti, otvorenosti, odgovornosti, inkluzivnosti i stranačke nepristrasnosti”. Pritom, neslaganje članica i članova Mreže o tome kakvim se političkim praksama i organizacijskim oblicima organizacija treba baviti upada u oči već pri njihovim prvim javnim obraćanjima. Uzmimo za primjer izlaganja Enesa Tanovića iz Sindikata solidarnosti, Aide Sejdić iz Pokreta za socijalnu pravdu iz Bihaća te predstavnice Plenuma građana Gračanice Larise Suše (četvrtog govornika, Zorana Vučkovca iz Banja Luke, ne spominjemo stoga što njegovo izlaganje o šovinističkim interpretacijama protesta u Republici Srpskoj nije bilo “programski” intonirano poput ostala tri).
Tanović je mišljenja da se različiti akteri i skupine trebaju ujediniti kako bi se “krenulo prema Sarajevu”, da se “mijenjaju zakoni”. On među ostalim naglašava i suprotstavljanje izmjenama Zakona o radu, na kojima MMF insistira u obje administrativno-pravne cjeline u BiH “Mi nemamo korist od MMF-a i radit ćemo da se taj zakon obori”, njegove su riječi. Sejdić se pak identificirala s “građanima” i “civilnim društvom” kao instancama koje moraju stvoriti promjenu. “Bez našeg glasa i prisustva ne može se više odlučivati”, ustvrdila je ona. Suša je, sa svoje strane, otvorila treći pristup protestima: “Pošto smo prepoznali da se bliži godišnjica kada se prosto plašimo da ne dođe do novih razmjera socijalnog bunta, jer je stanje u društvu izuzetno teško, mi pokušavamo da se ujedinimo i okrenemo ka boljem društvu i borimo na demokratski način, pravnim putem, što građani po zakonu imaju pravo.”
Zatvaranje u “treći sektor”
Razlike i kontrasti u retorici i samopoimanju ovo troje govornika izrazito su upadljivi. Tanović podrazumijeva radničku borbu kao “bazu” pokreta i jamac kontinuiteta s februarskim protestima; premda ostaje unutar okvira “mijenjanja zakona” (ne dotičući se društveno-političkog sistemskog okvira), on barem implicitno nastupa s pozicija rada, a protiv kapitala. Sejdić, u klasičnom liberalnom maniru, vidi civilnodruštvenu sferu kao korektiv političkom establišmentu, i prostor zajedničkog djelovanja građana. Suša pak predstavlja pokretanje Mreže kao preventivnu akciju: da socijalni bunt ne bi eskalirao, valja djelovati “na demokratski način, pravnim putem”. Obraćanja Tanovića, Sejdić i Sušić zahvalna su za gradiranje. Njihove pozicije variraju od masovne borbe odozdo u prvom, preko “korektivnog” aktivizma u drugom, do strogog legalizma u trećem slučaju. Jasno je da kad je u pitanju jedna ovako široka inicijativa valja očekivati neslaganja i razlike, pa i proturječja u programima aktera koji je čine. Međutim, u slučaju Mreže 5F7 riječ je o istinski antagonističkim pozicijama: legalističko “saniranje” socijalnog nezadovoljstva teško je kompatibilno s djelovanjem Sindikata solidarnosti i njegovom poviješću organiziranja protesta.
Ipak, problem nije samo u sadržaju ili retorici članica i članova Mreže 5F7. I sama organizacijska forma ove inicijative vrlo je upitna. Predodžba o “građanskim, nepolitičkim pokretima” kao nosiocima nasljeđa protesta samo po sebi predstavlja razvodnjavanje političkog naboja februara 2014. Izrazito politički karakter februarskih protesta – njihova masovnost, snaga koju su crpili “odozdo”, orijentiranost protiv vladajuće klase – amortiziran je “sklanjanjem” u unaprijed omeđeni prostor ngo aktivizma. Politika je, drugim riječima, još jednom prepuštena političarima. Borba za društvo “vladavine prava, socijalne pravde i neposredne demokratije” vodit će se građanskim aktivizmom – kao da nije riječ o suštinski političkim ciljevima (i sam ideologem “vladavine prava” maskira taj politički naboj). Posrijedi je prihvaćanje raspodjele uloga koju propisuje aktualni društveni poredak: politika je poistovjećena sa stranačkom politikom, s realpolitičkim kalkulanstvom, cinizmom i mahinacijama, dok “nepolitički pokreti” imaju vlastitu sferu djelovanja.
Ulično okupljanje i frontalni juriš na institucije svakako nisu jedini efikasan metod borbe za društvene promjene, iako čine njezin bitan dio. Ni sindikat ili politička partija ne moraju biti jedini oblici organizacije primjereni takvoj borbi. Međutim, ambicija masa da se probiju u polje politike i preotmu ga od stranačko-političkih garnitura dragocjeno je nasljeđe. U toj ambiciji ogleda se politički, pa i utopijski naboj februarskih protesta, od kojeg se ne bi smjelo odustati. Ne bih rekao da inicijative poput Mreže 5F7 mogu ispuniti tu zadaću. Naprotiv, povlačenje u civilnodruštvenu sferu te insistiranje na vlastitom “nepolitičkom” (a ne samo nestranačkom) karakteru upravo ostavlja vladajuću klasu na pozicijama koje već drži.