Nedavno smo na ovim stranicama naznačili trend tretiranja meteorologije kao astrologije: postoji potražnja za alternativnim tumačenjima i prognozama te razvijena sumnja prema službenim izvorima informacija i prognoza. Međutim, “meteorološki žanr” nije posve ustuknuo i pojavljuje se na sasvim drugom mjestu, a ono se naziva ekonomija. Otprije je ta meteorološka narav ekonomije i ekonomske analitike prisutna u našim medijima i pretpostavlja da ekonomski procesi nisu u rukama ljudi već nam naprosto dolaze, kao genovska ciklona. S obzirom na to da živimo u maloj i otvorenoj ekonomiji koja u priličnoj mjeri zavisi o vanjskih procesa ta narav nije pretjerano čudna. Ali ne iscrpljuje se u toj “objektivnoj” okolnosti.
Ona prvenstveno proizlazi iz prevladavajućeg ideološkog tretmana ekonomije i prirode tržišta. Ekonomiju, prema toj slici, ne čini ljudi, skupine ljudi, njihovi interesi i odluke već ona funkcionira po odvojenim zakonima socijalne fizike koji se samo mogu narušiti, na primjer spornim državnim intervencijama, ali ne i dovesti u pitanje kao interpretacijska matrica. Pa tako već nekoliko tjedana slušamo o novom valu poskupljenja koji nas uskoro čeka. Taj val naprosto dolazi, ne znamo koji su mu uzroci, ali moramo mu se prilagoditi. Pri toj prilagodbi, naravno, nisu dopuštene nikakve državne intervencije već tržište mora učiniti svoje. Iza te propisane ekspertne “terapije” uglavnom stoji pretpostavka da je za inflaciju krivo izdašno tiskanje novca u posljednjih gotovo 15 godina. I pritom se nitko ne pita zašto se onda inflacija nije pojavila ranije nego baš sada. A kad se kao metoda prilagodbe spomene povećanje plaća slijedi pouzdani argumentacijski rafal: u tom slučaju će inflacija još više rasti jer će se povećati troškovi koji čine krajnju cijenu. A što je s profitom koji također ima svoju ulogu u cijeni? Kao da nam politički bonton nalaže da se to pitanje ne postavlja.
Ali izgleda da se famozni narativ polako mijenja kako pristižu podaci. Prošlog je tjedna Reuters objavio članak koji jasno pokazuje da su profiti brojnih velikih kompanija u pandemijskom periodu značajno rasli i da predstavljaju ključan faktor u rastu cijena. Dakle, ne radi se više o samo nekakvom kontranarativu ljevice koja refleksno optužuje kapital za sve već o podacima koje u istom smjeru komentiraju i analitičari zaposleni u raznim fondovima. Pored, dakle, sve raširenije sumnje u dosadašnje prevladavajuće teorije koje su lijek za inflaciju vidjele u tržišnom natjecanju i višim kamatnim stopama, pojavljuju se i konkretnije analize trenutne inflacije koje zaobilaze uobičajena makroekonomska tumačenja i izravno se bave odlukama i pozadinskim logikama konkretnih firmi i sektora. Među njima se ističe novi rad Isabelle M. Weber i Evana Wasnera sa Sveučilišta Massachusets Amherst naslova “Seller’s Inflation, Profits and Conflict: Why can Large Firms Hike Prices in an Emergency?”.
Weber se inače u prošlih godinu-dvije, pogotovo nakon članka u Guardianu o kontroli cijena i zamijećene i nagrađivane knjige “How China Escaped Shock Therapy: The Market Reform Debate”, prometnula u istaknutiju komentatorku inflatornih kretanja. Tome je pridonio i skandal na Twitteru kada je nobelovac Paul Krugman posprdnim rječnikom komentirao samu Weber i njen članak u Guardianu. Krugman se na kraju ispričao i priznao grešku, a njeni članci i procjene su stekli dodatnu razinu uvjerljivosti. Novi članak napisan u koautorstvu s Wasnerom kreće od pretpostavke da iza trenutne inflacije stoji koncentracija kapitala u pojedinim sektorima. Međutim, postojala je i prije, a do inflacije nije dolazilo. Njihov zadatak je da objasne razloge iza rasta cijena, a traže ih u mikroekonomskim odlukama velikih firmi pri kreiranju cijena koje su vođene interesima zaštite ili podizanja profitnih margina.
Ovdje se nećemo baviti svim aspektima izuzetno zanimljivog članka već ukazati na jedan koji se često ističe u ovdašnjim debatama i propisanoj “terapiji” po kojoj će tržište riješiti sve probleme i svojim mehanizmima konkurencije obuzdati inflaciju. Naime, pri objašnjavanju trenutne inflacije Weber i Wasner se oslanjaju na odluke firmi pri kreiranju cijena. U pozadini tih odluka su dvije stvari ključne. Firme vrlo rijetko snižavaju cijene jer bi to dovelo do utrke prema dnu i općeg pada profitabilnosti u sektoru. Snižavaju cijene uglavnom kad uslijed inovacija steknu prednost u produktivnosti u odnosu na konkurenciju. Cjenovni ratovi su naprosto preriskantni i njih uglavnom aktiviraju novi igrači na tržištu. Tako da priča o slobodnom tržištu koje će svojim mehanizmima konkurencije sniziti cijene nije baš najuvjerljivija iz perspektive onih koji se na tom tržištu natječu. Za razliku od onih koji o tom tržištu samo propovijedaju. Također, pri suočavanju s nepredviđenim vanjskim šokovima, kao u slučaju lokdauna, firme će povisiti cijene znajući i da su ostali “prisiljeni” na taj čin. Naime, sve firme će se odlučiti, bilo prešutnim dogovorom bilo formalnim kartelom, na zaštitu profitnih margina jer znaju da će i ostale to učiniti. I pritom ulogu ne igra samo logika kartela već i interesi financijskih investitora koji će krenuti s rasprodajom dionica u slučaju da pojedina firma ne odgovori na taj način na poslovne izazove. Također, firme koje imaju značajnu tržišnu moć neće samo koristiti situaciju da zaštite profitne margine već da ih i povećavaju. Drugim riječima, ne ulaze svi u tržišno natjecanje u nekom izdvojenom, smrznutom trenutku u vremenu u kojem je obustavljen prijeđeni put i svi kreću s istih startnih pozicija. I ne vode se firme vjerom u slobodno tržište već ostvarivanjem vlastitih interesa na tržištu.
Weber i Wasner kasnije kroz rad, oslanjajući se na ove postavke, objašnjavaju kronološke i kauzalne faze trenutne inflacije prolazeći kroz odluke i utjecaje najvažnijih firmi u različitim sektorima, kako u onima koji su dali prvi impuls rastu inflacije tako i u onima koji su ih “prihvatili”. Zaključak u kojem navode da bi se obuzdavanje inflacije trebalo voditi regulacijama špekulacija, porezima na ekstraprofite i u krajnjoj liniji strateškom kontrolom cijena u ključnim sektorima, navodi na jasnu pretpostavku o nužnoj transparentnosti poslovanja. Konkretnije, da znamo visinu profita i troškova i da možemo zamijetiti koji su glavni faktori u povećanju cijena i s obzirom na to iznaći najprikladnije mehanizme njihova obuzdavanja. Kod nas to možemo već godinama vidjeti samo u HRT-ovoj emisiji “Plodovi zemlje” u kojoj se poljoprivrednici žale na raskorake između njihovih konstantno niskih otkupnih cijena sirovina i sve viših cijena finalnog proizvoda u dućanima. Dok god ne znamo kakve su konkretne odluke svih aktera u opskrbnom lancu i na tržištu osuđeni smo na bajke onih koji misle da su u dosluhu sa slobodnim tržištem i samo nam prenose zapovijedi.