Metafora biološkog sata je počela ulaziti u kolektivnu svijest krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tajming nije slučajan: radi se o reakciji na sve izraženiju žensku ekonomsku samostalnost koja je pridonijela napuštanju tradicionalnih rodnih uloga. O nastanku metafore biološkog sata, njenoj političkoj ulozi i ekonomskoj podlozi piše Dora Levačić.
Junaci osmomartovske dramske crtice sigurno bi imali koju za dodati i o ženskom biološkom satu. Složili bi se da treba podržati žene što god odluče, ali da mnoge danas samo misle na karijeru a onda požale kad bude kasno… Zatim bi spomenuli Micka Jaggera, Bernieja Ecclestonea ili kojeg drugog mužjaka koji je napravio djecu pred kraj života, kao krunski dokaz da muškarci mogu uvijek, ali ženama ipak curi vrijeme. Sa zaključkom: svaka čast feminizmu, ali nemoš protiv biološkog sata.
Svako malo može se čuti kako netko ovakve rečenice izvuče iz riznice zdravorazumskih mudrolija, iako iza njih stoje seksizam i samouvjerenost utemeljena na lošim podacima. Čak i da je točno da svi muškarci mogu imati djecu ako požele i u devedesetoj, a ženama šanse naglo padaju nakon što pređu famoznu trideset petu (a nije, kao što ćemo uskoro pokazati), rašireni narativ o “stavljanju karijere na prvo mjesto” i “odgađanju” rađanja pun je crnih rupa. Iza toga stoji pretpostavka da su žene uglavnom zaposlene na radnim mjestima za koja se može upotrijebiti termin “karijera”, dakle na poslovima koje prati dobra doza financijske stabilnosti, napredovanja i pratećeg ugleda. Žene su predstavljene figurom menadžerice koja prekasno shvaća da je možda željela imati djecu, ali nije toga bila svjesna od karijernog zanosa, dok je stvarnost temeljem koje žene odlučuju o imanju djece za većinu puno bliža preživljavanju. Sama činjenica da je u svakodnevnom vokabularu raširena i fraza “odgađanja” rađanja za kasniju dob – umjesto npr. oslobađanja – već dovoljno govori o pogledu na pravo žena da odlučuju o svojem životu. Ako postoji nešto što se odgađa, podrazumijeva se da se to nešto kad-tad mora obaviti, i da se očito prije to radilo na vrijeme. Prije feminističkog pokreta, dostupnosti kontracepcije, legaliziranog pobačaja i mogućnosti obrazovanja i rada za žene.
Tik-tak
Planetarno poznata metafora biološkog sata predstavlja ideju o tome da već u tridesetima ženska plodnost počinje opasno hlapiti, pri čemu trideset peti rođendan predstavlja početak kraja. Žene u tridesetima, a posebno one starije od trideset pet, često se plaši pričama o tome kako će teško zanijeti i s kojim rizicima će biti suočene ako uspiju. Tretiranje ženske dobi od 35+ godina kao sumraka plodnosti uvriježeno je i unutar medicinske struke – rodilje starije od 35, a ponekad čak i one starije od 30 godina, etiketirane su izrazima poput “stara prvorotkinja“ i “gerijatrijska majka“, a s njihovom se trudnoćom postupa kao da je automatski visokorizična. Kako piše W. Spencer McClelland, specijalist ginekologije i porodništva u njujorškoj bolnici Lenox Hill, takav stav često donosi više štete nego koristi, u obliku ponekad nepotrebnih invazivnih testova tijekom trudnoće, ali prvenstveno kroz nepotreban stres, strah i krivnju koje prolaze “stare rodilje“ i one koje se to nadaju postati, piše McClelland.
Činjenica je da se plodnost smanjuje s godinama i da se pad plodnosti ubrzava u tridesetima u usporedbi s dvadesetima. No smanjuje li se ženska plodnost u drugoj polovici tridesetih doista toliko drastično da opravdava upozorenja o otkucavanju biološkog sata? Često citirana statistika prema kojoj svaka treća žena u dobi između 35 i 39 godina neće uspjeti zanijeti nakon godinu dana pokušavanja zapravo je stara 300 godina i temelji se na analizi podataka iz francuskih knjiga rođenih u 17. i 18. stoljeću kakva danas ne bi prošla kriterije objave u znanstvenim publikacijama. Na stranu činjenica da se radi o podacima iz vremena prije antibiotika i kada je očekivana životna dob bila dvostruko manja od današnje, najveća je mana te analize to što su neplodnima proglašene sve žene koje nisu rodile – dakle i one koje nisu ni željele imati djecu, kao i sve žene koje nisu imale seksualne odnose s muškarcima iz bilo kojeg razloga. Zbog sličnih problema je i danas teško generalizirati rezultate istraživanja plodnosti jer se ona najčešće temelje na pristranim uzorcima, poput onih koje čine žene koje više od godinu dana ne uspijevaju zatrudniti pa traže liječničku pomoć. Ukratko, podaci o šansama da se zatrudni u određenoj dobi koji se mogu naći na svakom ćošku interneta, a često ih kao upozorenje svojim pacijenticama prenose i doktori – pa i onima koje uopće nisu izrazile želju za imanjem djece – temelje se na procjenama, a često su i pogrešni.
Znanstvena istraživanja pokazuju da nakon 35. godine ženska plodnost počinje padati brže nego u prvoj polovici tridesetih, ali ta ista istraživanja pokazuju da žene starije od 35 imaju visoke šanse da zatrudne bez poteškoća. Jedno od većih istraživanja ove teme, provedeno u Danskoj 2008. na uzorku od 2.820 žena koje su pokušavale zatrudnjeti, pokazalo je da je 78 posto žena u dobi od 35 do 40 godina zatrudnjelo u roku od godinu dana pokušavanja, u usporedbi s 84 posto žena u dobi od 20 do 34 godine. Teško bi se moglo tvrditi da razlika od 6 postotnih bodova opravdava sva ta upozorenja o biološkom satu koji samo što nije otkucao svima koje su prešle trideset petu. A ne opravdava ni trend vađenja tzv. Anti-Müller hormona (AMH) kako bi se utvrdila rezerva jajnih stanica kao prediktor šansi za začeće, iako više studija nije pronašlo vezu između razine tog hormona i šanse da se zatrudni.
Mit o biološkom satu koji već počinje otkucavati krajem dvadesetih ženama nepotrebno i neopravdano stvara paniku, što su objeručke prigrili privatni laboratoriji, proizvođači kućnih testova plodnosti i privatne klinike za potpomognutu oplodnju. Razloge za opstanak tog mita možemo naći u društvenoj povijesti koncepta biološkog sata, koja pokazuje da iza natezanja podataka stoji konzervativna agenda cementiranja tradicionalnih rodnih uloga i standardna “briga” o demografskoj slici.
I muškarci paničare
Izraz “biološki sat” izvorno je skovan za opis procesa koji upravljaju 24-satnim cirkadijskim ritmom, odnosno našim tijelima “govore“ kada se trebaju probuditi, spavati i jesti. Međutim, 1970-ih taj se pojam počeo koristiti na način na koji ga koristimo danas, za metaforu opadanja ženske plodnosti. Kako piše Moira Weigel u knjizi “Labor of Love: The Invention of Dating“, taj se pojam po prvi put javno pojavio u tom značenju u tekstu novinara Richarda Cohena “Poslovnim ženama otkucava sat“, objavljenom 1978. u Washington Postu. Nakon njegove reportaže uslijedila je eksplozija narativa o biološkom satu, koji je služio kao opomena ženama koje su po prvi put postale donekle ekonomski samostalne. U javnosti su se zavrtile priče o ženama kojima je odjednom, prilično doslovno, počeo kucati biološki sat i počela ih je razdirati potreba za imanjem djece, a često je za to bilo prekasno! Te su priče u srži suprotstavljale želju za obrazovanjem i poslom želji za djecom kao nepomirljive aspiracije za žene. Biološki sat se spominjao kao dokaz da žene ne mogu daleko odmaknuti od svojih tradicionalnih uloga – možda sada mogu nositi traperice, natjecati se s muškarcima za dobro plaćene poslove i seksati se izvan braka, ali kad-tad će ih sustići njihova biološka sudbina jer ništa ne može promijeniti srž onoga što definira ženu: želja za majčinstvom. K tome, metafora biološkog sata podrazumijevala je da žene ne mogu biti ekonomski jednake muškarcima ukoliko požele postati majke – a poželjet će.
O biološkom satu muškaraca tek se u novije vrijeme počelo više govoriti, iako od 1980-ih postoje istraživanja koja pokazuju da se broj i kvaliteta spermija smanjuju sa starenjem, kao i da djeca starijih očeva imaju puno veći rizik od raznih komplikacija nego djeca mlađih očeva. Iako postoje primjeri muškaraca koji mogu dobiti dijete i u devedesetoj, utvrđeno je da muškarci i žene imaju problema s plodnošću u otprilike jednakom omjeru, a da između 35. i 40. godine života broj spermija počinje opadati. U posljednje vrijeme i muškarci su meta paničnih naslova o padu plodnosti, a niču i startupovi specijalizirani za zamrzavanje sperme i proizvodnju kućnih testova kvalitete sperme. Međutim, u vrijeme nastanka ideje o biološkom satu o tome nije bilo riječi, zbog čega se metafora do danas zadržala kao nešto što pogađa isključivo žene, a razlozi za to čvrsto su povezani s promjenom ekonomske uloge žena.
Prije nego što bude kasno
Kako piše Moira Weigel, rasprave o biološkom satu sugerirale su da je reprodukcija isključivo ženska briga, čemu je pridonijelo i to što se istovremeno na fakultetima počela podučavati evolucijska psihologija, tada nova disciplina u čijoj osnovi je ideja da (hetero) muškarci žele seks bez obaveza, dok žene traže muškarca koji će ih zaštititi. Taj i dalje prisutan stereotip nije postojao do pojave te grane znanosti koja i danas propagira slične ideje lišene svakog društvenog konteksta. Sve je to ženama koje su po prvi put stekle razna prava stvorilo osjećaj utrke s vremenom, anksioznost oko traženja partnera i planiranja trudnoće prije nego što bude kasno, piše Weigel. Metafora biološkog sata, pokazalo se, ima veze s kulturom koliko i s biologijom, a njezina funkcija bila je poništiti učinke ženske emancipacije.
Priča o biološkom satu sa svim pratećim stereotipima postala je toliko uspješna i trajno se ugravirala u kolektivnu svijest jer je sjela na već raširena upozorenja i brige o padu plodnosti – dok je prosječan broj djece po ženi 1957. bio 3,5, do 1976. pao je na 1,5. Pored toga, ekonomske promjene tih godina utjecale su na organizaciju rada i vremena: “Razlog zbog kojeg su žene počele osjećati da se utrkuju s vremenom imao je manje veze s nekom tajanstvenom biološkom silom nego s činjenicom da su počele ulaziti na tržište rada i paralelno nastavile obavljati većinu neplaćenog kućanskog rada. Drugim riječima, postale su zaposlenije – doslovno su imale manje vremena – nego ikad prije”, piše Weigel. Cijela priča o biološkom satu zapravo je reakcija na žensku emancipaciju i novi problem usklađivanja posla s obiteljskim obavezama, a metafora biološkog sata pridonijela je tome da se taj društveni problem prikaže kao patologija koja pogađa pojedine žene koje bježe od svoje biološke sudbine. I zato kad vas idući put pitaju kad mislite imati djecu, odgovorite im: kad dočekam kraj kapitalizma, socijalizaciju kućanskog rada i Onog pravog.