Prošle subote, rano ujutro, naš pariški dopisnik Matko Brusač sjeo je za stol u Café Charlot na Rue de Bretagne s kolumnistom Financial Timesa i autorom niza knjiga o nogometu Simonom Kuperom — na meniju je, naravno, bio nogomet, uz klasnu reprodukciju i stanje u novinarstvu u funkciji priloga.
Simon Kuper, dugogodišnji kolumnist Financial Timesa, citiran u više navrata i na ovom portalu, i autor niza knjiga, posvećenih uglavnom nogometu, objavio je u listopadu prošle godine kolumnu naslova “Elite football is a meritocracy. Why can’t politics be?” (“Elitni nogomet je meritokracija. Zašto politika to ne može biti?”).
“Proveo sam svoju novinarsku karijeru žonglirajući između nogometa i većih stvari”, stoji u posljednjem paragrafu kolumne. “Brinuo sam se oko toga da je nogomet manje vrijedna tema od politike. Više se ne brinem.” Tijekom pandemije, Kuper je napisao i objavio dvije knjige o elitnim institucijama — jednu o Barceloni (“Barça – The Rise and Fall of the Club That Built Modern Football”), drugu o Oxfordu (“Chums: How a Tiny Caste of Oxford Tories Took Over the UK”), gdje je i sam proveo nešto vremena, odnosno gdje je 1992. godine zaradio diplomu iz povijesti i njemačkog jezika.
Posljednjih 20 godina živi u Parizu sa svojom suprugom, američkom novinarkom Pamelom Druckerman, i troje djece. Prošle subote, rano ujutro, sjeo sam s Kuperom za stol u Café Charlot na Rue de Bretagne — na meniju je, naravno, bio nogomet, uz klasnu reprodukciju i stanje u novinarstvu u funkciji priloga. U svakom slučaju, solidan set tema za dovođenje obojice u budno stanje nakon kratke noći.
“Nakon Drugog svjetskog rata, jedanaest od petnaest ministara Ujedinjenog kraljevstva obrazovalo se na Oxfordu. Uzorak, dakle, postoji”, govori mi Kuper koji je na čuveno sveučilište stigao 1988. godine. Dvije godine ranije u Englesku je pak stigao iz Nizozemske, gdje je do tada proveo većinu života. Njegov otac, antropolog Adam Kuper, predavao je antropologiju Afrike na Sveučilištu u Leidenu.
“I to je obično dovoljno”, nastavlja. “Upis na Oxford jamstvo je uspješne političke karijere u najbanalnijem smislu riječi, ako vam je to plan, ali ne i jamstvo kompetencije. Oxford Union, debatni studentski klub, ključna je institucija u tom smislu i funkcionira kao neka vrsta trening-kampa, ne suviše zahtjevnog — Boris Johnson bio je njegov predsjednik, Theresa May tajnica. Radi se o tome da ondje stvarate svoju mrežu. Nakon toga odlazite u London, kada već znate sve ključne figure, stvari se odvijaju po inerciji. Jednom kada ste unutra, možete biti mirni.”
Kuper se na Oxfordu mimoišao s Johnsonom koji se 1987. godine uputio prema Londonu s diplomom iz klasika. Također, nije pokazivao niti previše interesa za ono što se događalo u Oxford Unionu. Uređivao je, međutim, oksfordski studentski tjednik “Cherwell”. O nogometu je počeo pisati, priznaje, više-manje slučajno, kao 16-godišnjak u Leidenu. Sastavio je profile “tada manje poznatih nizozemskih igrača” poput Marca van Bastena i Ruuda Gullita i poslao ih časopisu WorldSoccer — tekstovi su objavljeni, a suradnja se nastavila.
“Dobio bih 30 ili 40 funti po tekstu, što je, kada imate 16 godina, velik novac. U svakom slučaju, elitni nogomet je, barem kada govorimo o igračima, prava meritokracija, za razliku od politike ili visokog obrazovanja. Selekcija je puno rigoroznija, greške se kažnjavaju. Iz tjedna u tjedan morate biti spremni zadovoljiti najviše kriterije. Ako niste dovoljno dobri, to će svima biti jasno nakon 10 minuta. Zamislite da Messi, recimo, odradi loših šest mjeseci, pitanja bi se počela postavljati. Ukratko, u nogometu vam pristup ne može biti uskraćen zbog toga što niste pohađali pravo sveučilište. CV ne igra nikakvu ulogu.”
Nogomet ne mijenja ništa, ali…
Kada je riječ o povezivanju nogometa i društva na nešto apstraktnijim razinama, stvari su nešto složenije. U prosincu prošle godine, na primjer, Kelly Olmos, argentinska ministrica rada, u situaciji u kojoj je godišnja razina inflacije dosegla 100 posto, nije imala dvojbe oko toga kako posložiti prioritete. “Ono što je trenutno najvažnije”, rekla je, “jest osvajanje Svjetskog prvenstva. S inflacijom ćemo se baviti kasnije.” Sličan tip paralelizma između uspješnih rezultata reprezentacije na velikim natjecanjima i opće društvene sreće bio je aktivan u engleskom slučaju tijekom posljednjeg Europskog prvenstva i u hrvatskom tijekom Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine.
“Moja osnovna analiza”, kaže Kuper, “je uvijek jedna te ista: nogomet ne mijenja ništa. Međutim, nogomet može poslužiti za otvaranje razgovora o ovom ili onom društvenom problemu, u čemu je ključna kategorija nacije. Nastupi muških nogometnih reprezentacija na velikim natjecanjima, čini se, jedan su od posljednjih bastiona zajedničke kulture u klasičnom smislu riječi. Prošlog sam tjedna u Londonu razgovarao s jednom osobom s BBC-ja koja mi je otkrila da su nastupi engleske nogometne reprezentacije, kada je riječ o gledanosti, jedini sadržaj koji se mogao, primjerice, usporediti s prijenosom sprovoda Kraljice ili proslavama kraljičinog jubileja. I ništa drugo.”
S druge strane, kada je u pitanju klupski nogomet, povezivanje nogometa i društva obično se izvodi u dekadentnom ključu.
“Ako termin neoliberalizam nešto označava, onda označava ideju prema kojoj svrha bilo koje suvremene aktivnosti mora biti stvaranje profita. Zbog toga smo ovdje i to je ono što trebamo raditi sa svojim životima. To smo možda najbolje mogli vidjeti u slučaju Superlige. Međutim, pokazalo se da u slučaju klupskog nogometa postoji simbolički višak koji se opire toj logici. Općenito, nogomet bez tradicije bio bi prilično dosadan”, kaže Kuper, o čemu je opširno pisao i u FT-ju.
Ondje je pak prvi put završio 1994. godine. Pisao je kolumnu o valutama, što je, priznaje, bilo iznimno dosadno, ali i dugoročno korisno. Posvetio se zatim pisanju o nogometu pa vratio 1998. godine te od tada piše, u principu, o čemu god želi. S uredničkom politikom uglavnom nije imao problema.
“Nikada mi nije rečeno da o ne pišem o nečemu ili da o nečemu ne pišem na određeni način. Što se tiče FT-ja, u početku nisam znao gotovo ništa o ekonomiji, ali mislio sam da je ekonomska perspektiva najbolja za razumijevanje svijeta. Ono što su druge novine u to vrijeme radile… Bavile su se, zapravo, političarima. Pisale o tome je li ovaj političar dobar ili loš i o tome tko se od političara s kime posvađao. Ali to vam na kraju dana ne objašnjava zašto su neki ljudi siromašni, a drugi bogati, ili zašto su neke države siromašne, a druge bogate. Također, mislim da se od 2008. godine FT-jeva perspektiva značajno promijenila — od pozicije zaštitne brane slobodnom tržištu prema onoj koja nejednakost i klimatske promjene vidi kao ključne probleme suvremenosti. Mislim da se promijenila na bolje.”