Vjerojatno najprecizniji opis suvremenog političkog ambijenta ili ideološke klime dao je nedavno preminuli Gáspár Miklós Tamás.. Mađarski je sociolog ustanovio da prvi put u povijesti živimo u vremenima u kojima se ideja jednakosti smatra elitističkom idejom. Naime, svima je dobro poznato da su borbe za jednakost i ravnopravnost uvijek dolazile odozdo, to jest od onih koji su jednakost i ravnopravnost tražili i zahtijevali: bili to radnici koji su se borili za materijalna prava, robovi koji su tražili ukidanje ropstva, žene koje su zahtijevale pravo glasa ili nacionalni pokreti koji su ustajali za ravnopravnost naroda. Danas se slični zahtjevi i borbe smatraju nametnutima odozgo, trikom kojim liberalne elite nastoje dokazati svoju moralnu superiornost i prokazati zaostalost onih kojima, eto, ravnopravnost nije baš neki prioritet.
Iza tog bizarnog povijesnog prevrata stoji više kompleksnih ekonomskih, političkih i kulturnih razloga, a za potrebe ovog kratkog članka izdvojit ćemo samo jedan. Tiče se zapravo interpretacijskog tretmana povijesti u kojoj jednakost nije bila “elitistička ideja”. Posljednjih desetljeća sve izraženije prevladava zamišljanje političke povijesti kao procesa svojevrsne civilizacijske inercije. Ukidanje ropstva, radnička prava, pravo glasa, rodna ravnopravnost, demokratske institucije – sve su to vrijednosti koje (zapadna) civilizacija od početka sadrži u sebi i njihova realizacija je pitanje nekakvog prirodnog procesa sazrijevanja, a ne rezultat političkih borbi. I ne samo to, političke intervencije predstavljaju neprirodno miješanje u taj unaprijed zadani proces. Ili se, kako to danas često tumači uvrijeđena desnica, predstavljaju kao pokušaji krivotvorenja prirodnog procesa: jednakosti su ionako realizirane, a vi izmišljate nove nejednakosti radi stjecanja moralnog, socijalnog, političkog ili financijskog kapitala. I pritom sasvim prikladno zaboravlja da je cijela ta ideja prirodnog procesa društvenog sazrijevanja čedo upravo tih liberalnih elita protiv kojih se buni.
Brojni su primjeri u kojima možemo vidjeti kako ta tobože pučka borba protiv elitističke ideje jednakosti danas izgleda, ali možda najbolje prevladavajući ideološki ambijent dočarava postojanje stožera za realizam. Radi se, dakle, o svima vam poznatim čuvarima filmskog i televizijskog realizma koji pažljivo motre castinge za suvremene filmske i televizijske produkcije i broje navodne dramaturške viškove u obliku likova i glumaca koji nisu bijeli heteroseksualni muškarci i žene (ali one po posebnim pravilima). Naime, oni smatraju da su trenutne produkcijsko-filmske ekipe više zaokupljene time da u svoje proizvode ubace što raznolikije društvene skupine nego da paze na narativnu konzistentnost filmova ili serija. Radi se, dakle, o neprirodnim političkim intervencijama u normalni proces društvenog sazrijevanja, ili konkretnije u ovom slučaju, “spontani” nastanak filmova i serija.
Za početak, iza ponekad dramaturški nespretnog filmskog integriranja različitih društvenih skupina ne stoji “wokeness” produkcijskog kapitala nego njegov ekonomski interes: u globalnoj publici, na primjer Netflixa, “prirodni” likovi i glumci, bijeli muškarci i žene, čine sve manji udjel. No, da se i radi o striktnoj političkoj motivaciji, stožeru za realizam promiče nekoliko bitnih stavki. Zašto bi podjela u kojoj prevladavaju bijeli i heteroseksualni likovi i glumci bila polazna točka “mjerenja” realizma? Nije li dosadašnja prevlast tih likova i glumaca bila refleksija političkih odraza moći, a ne tobože nužni oslonac u povijesnom razvoju kvalitetne kinematografije? Ne utječu li društvene promjene na to kako zamišljamo narativnu konzistentnost ili uvjerljivost serije ili filma? Zar i sama “neprirodnost” ili stručna neopravdanost u “nabacivanju” likova ne sugeriraju da je dosadašnji realizam počivao upravo na eliminiranju značajnog dijela društvene realnosti? Sve su to pitanja koja ukazuju na to da stožeru za realizam prioritet nije kvaliteta kinematografije nego inzistiranje na specifičnim političkim odnosima moći kao navodno prirodnom preduvjetu za realizam.