Dugo u prvom kvartalu neke godine nije bilo ovoliko poziva na radničko organiziranje i zazivanja štrajka. O štrajkovima koji su se posljednjih mjeseci dogodili diljem Hrvatske piše Ivana Perić.
‘Tko radi umire od gladi’, ‘Danas mi, sutra vi’, ‘I ovo je Hrvatska’, ‘Gospodo iz Vlade, tko će vas hraniti’, ‘Zadre probudi se’, neke su od poruka zalijepljenih na kartonima, okačenih duž željezne ograde. Godina je 2015., radnice najveće zadarske riboprerađivačke tvornice Adria stečajnom su upravitelju blokirale ulaz u tvorničke pogone. Prije toga su organizirale više štrajkova i prosvjeda. Kad su 2013. prosvjedovale jer su bez plaće radile osam mjeseci, radnica Blažica Majstorović novinarima je kazala: “Ja i moje kolegice iz Benkovca i Knina došle smo jer smo pred zidom. Jedino mogu još uzet puške pa nas pobit (…) Tražimo ostvarenje svih naših prava jer mi nismo ni kriminalci, ni lupeži, ni glupače. Mi smo žene koje su dolazile raditi za svoj kruh”.
Kad je dio radnica 2012. odbio potpisati ugovore na određeno na tri mjeseca, direktor Jadranko Lisica mrtav im je hladan rekao da odu doma i da u tvornici nemaju što tražiti. Radnice su u krugu tvornice ostale dežurati, poručivši da “kad bi i htjele otići kući, nemaju novaca za kartu”. Adria je, radničkim akcijama unatoč, 2015. proglasila stečaj. Sedam godina kasnije, u ožujku lanjske godine, tvornički kompleks prodan je na desetoj javnoj dražbi za skoro trostruko manju cijenu od one koje je procijenjena kad je tvornica gurnuta u stečaj. Radnička su potraživanja svih ovih godina ostala na čekanju.
Adriji se vraćamo zato što nam je u nedavnom razgovoru jedna od radnica koja je u tvornici provela čitav radni vijek kazala da za “puno toga žali, ali zbog štrajkova nikad”. Njih je, dodala je, trebalo biti i više, i ranije, i žešće. Iz njenih usta u uši domaće nam javnosti – dugo u prvom kvartalu neke godine nije bilo ovoliko poziva na radničko organiziranje i zazivanja štrajka.
Falili i fudbal i otpad i dostavu i bolnicu
Startalo je odmah u siječnju, kada su se radnici zagrebačke Čistoće pobunili i pokrenuli štrajk zbog najave otkaza za trojicu kolega koje su građani snimili kako spremnike s različitim vrstama otpada prazne u isti kamion. Naročito je važno što su radnici i radnice formalnopravno bili u nezakonitom štrajku, a inicijalno su se organizirali mimo sindikata.
U veljači je pet krovnih liječničkih udruženja (HLK, HLS, HUBOL, KoHOM i Inicijativa mladih liječnika) najavilo prosvjed na Markovom trgu, a dodali su da su nakon godina prekršenih obećanja spremni i štrajkati. Štrajk je preko usana prešao i Hrvatskom strukovnom sindikatu medicinskih sestara i tehničara i Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi (dva najveća sindikata u zdravstvu) koji su prosvjedovali pred zgradom resornog ministarstva, uslijed pregovora o novom kolektivnom ugovoru. Na njihovom je prosvjedu istaknuto da 20 do 25 posto zdravstvenog sustava čine tzv. nezdravstveni radnici, a koji imaju najmanje plaće u odnosu na sve javne službe.
Jedanaest su dana u veljači u štrajku proveli i nogometaši Hrvatskog dragovoljca, obznanivši javnosti da se sve oko njih raspada, plaće ne isplaćuju, a u prostorijama kluba tople vode i grijanja nema. Početkom ožujka zbog neisplate plaća štrajkali su i nogometaši vinkovačke Cibalije – umjesto priprema za gostovanje kod Solina, ostali su doma. Vikend prije toga održali su tihi prosvjed i nezadovoljstvo izrazili klečanjem na terenu uoči susreta s BSK-om. Teško je naći motiv za rad za koji nisi nikako plaćen, komentirao je medijima trener Tomislav Radotić. Slično su krajem 2011. konstatirali nogometaši Karlovca, kada su odbili putovati na utakmicu u Rijeku, što je prvi i jedini put u povijesti HNL-a da se utakmica nije odigrala zbog štrajka igrača. Ranije te jeseni igrači Karlovca tri su dana štrajkali, a pri povratku na posao rečeno im je, među ostalim, da ne mogu ručati u klupskoj menzi dok se ne podmire dugovi kluba.
Od penala do pedala – još kraju nije došao treći mjesec 2023., a već su tri puta prosvjedovali i štrajkali platformski radnici i radnice. Krenulo je s dostavljačima Wolta ispred sjedišta firme na Vrbanima u veljači, da bi im se u ožujku na prosvjedu na glavnom zagrebačkom trgu pridružili i radnici Bolta i Glova.
Dugi ženski marš
Štrajk je ove godine bio i u fokusu noćnih marševa koji su za Osmi mart održani u više gradova u Hrvatskoj. Eksplicitno ga se zazivalo u Zagrebu i Osijeku pod parolom “Štrajk u kuhinji, štrajk na ulici”. U govoru na Noćnom maršu u Osijeku organizatorice su podsjetile da je Osijek 1920-tih imao svoju Rosu Luxemburg u radnici Adeli Pavošević koja je u to doba povela nekoliko velikih i važnih štrajkova. Povijest ženskih štrajkova u Osijeku i inače nudi puno materijala za bijes i borbenost – od štrajka u tvornici Schicht 1926., tijekom kojeg se policija obračunala sa štrajkašicama i teže ranila četiri radnice, do štrajka podrške otpuštenim radnicima i radnicama održanog u Tvornici svile 1936. i trotjednog štrajka u Kanditu 1939. tijekom kojega radnice nikome nisu dopuštale ulazak u prostor tvornice. Dodajmo da je i u drugim gradovima u regiji uz pitanja reproduktivnog zdravlja i nasilja nad ženama u fokusu osmomartovskih prosvjeda bio (ne)plaćeni rad, i pozivalo se na radničko organiziranje i štrajkove.
Svoj su dugi marš par dana prije Osmog marta kraju privele radnice požeške Orljave, koje su nakon skoro dvije godine stalnih akcija i prosvjeda izborile otpremnine koje im je država ostala dužna nakon stečaja tvornice u ljeto 2021. godine. “Računali su da je ovo zadnja državna tekstilna firma, da su pale i mnoge prije, pa će i ova. Neće! Mi ćemo se i dalje svaki mjesec sastajati, a u Zagreb ćemo dolaziti dokle god možemo hodati”, kazale su medijima nekoliko dana prije objave Vlade da će napokon podmiriti njihova potraživanja.
Iz godine u godinu sindikalnu je borbu vodila i Jadranka Klekar, a izložba o njenom životu i radu otvara se ovih dana u Novoj BAZI na Trešnjevci. Klekar je, među ostalim, 2001. predvodila štrajk u trešnjevačkom hotelu Laguna, danas gotovo zaboravljen. Izložba Božene Končić Badurina “Jadrankin prvi život” tim je više i nužna i poželjna.
Cres, Cibona, cug
Ovih su dana i radnice i radnici Plodina na Cresu poručili da im je dosta i da su promjene nužne. Na dva su sata obustavili rad, zaključali vrata, izašli ispred supermarketa i zatražili veće plaće, adekvatno plaćen prekovremeni rad i bolje radne uvjete. Predsjednica Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske (NSRH) Marina Palčić ispričala je medijima da je uprava Plodina pred radnike poslala regionalnog voditelja Gordana Josića, koji je od njih tražio da potpišu sporazumne raskide ugovora o radu. Iz sindikata naglašavaju da Plodine “rade sustavni pritisak na radnike kako bi se iščlanili iz sindikata” te uskraćuju radnicima pravo na članstvo u sindikatu koji je spreman boriti se za njihova prava. Podsjetimo, krajem lanjske godine radnice i radnici Plodina krenuli su se sindikalno organizirati i istupati u javnosti.
Taman što je završio štrajk radnika na Cresu, objavljeno je da u Zagrebu u štrajk kreću igrači Cibone. Od početka sezone košarkaši Cibone nisu ugledali plaće na svojim bankovnim računima, a dogovor s Upravom bio je da će se to u veljači i ožujku promijeniti. U međuvremenu im je uplaćena tek jedna plaća, i to u dvije rate, pa su se uz podršku trenera Josipa Sesara odlučili na štrajk.
Dok pratimo kako se ovi štrajkovi razvijaju, vraćamo se još jednom u zadarski kraj. Na Zagreb Doxu koji se održava od 26. ožujka do 2. travnja prikazat će se i kratki dokumentarni film novinarke Melite Vrsaljko o pruzi Knin-Zadar. Glavni protagonist filma njen je otac Zvonko Vrsaljko, koji je cijeli svoj radni vijek proveo kao prometnik na željezničkom kolodvoru u Benkovcu. Zadnji putnički vlak tuda je prošao 2014., a prugu živom čini svega nekoliko radnika među kojima je i on. O filmu Zvonko kaže: “U firmi sam stari sindikalac i uvik sam se borio za radnička prava. Ovaj film meni dođe kao produžetak te borbe. U filmu nisam previše pričao, ali osjećam da je to moj posljednji vrisak kao radnika koji bi možda mogao potaknuti ili animirati nekoga da se pozabavi tom prugom”. Završimo time, jer iako provodimo noći na putu na kojem se nade gase, ima još budnih u vagonu druge klase.