Među najpopularnije koncepte suvremene političke teorije svakako spada class dealignment kojim se nastoji zahvatiti svima uočljiv trend klasnog napuštanja tradicionalnih političkih sklonosti. Premda je klasno protočan, koncept je uglavnom rezerviran za radničku klasu i njeno elektoralno odvajanje od lijevih i socijaldemokratskih stranaka. Koncept, dakle, konceptualizira trend, ali ne nudi sam i njegovo objašnjenje. Za ispunjavanje tog zadatka konkurira više “narativa” koji se međusobno ne isključuju: od raspada tzv. realnih socijalizama koji su sa sobom povukli i uvjerljivost političkih alternativa kao takvih preko transformacija suvremenog kapitalizma koje su radnički otpor učinile značajno zahtjevnijim do mijena u klasnom sastavu ljevice. Na tragu te posljednje stavke u ovom ćemo se prilogu pozabaviti prevladavajućim senzibilitetom na (zapadnoj) ljevici koji te mijene prevodi u vlastite vrline. A taj senzibilitet je prije svega anti-društveni. To ne znači da drukčiji ne postoje na suvremenoj ljevici ni da se ovaj ne realizira na različite načine već da je prevladavajući.
Pri analizi tog senzibiliteta će nam kao usputna ilustracija pomoći jedna pjesma Duška Trifunovića koja je širu popularnost stekla vokalnom obradom Željka Joksimovića. Naslov joj je “Ima nešto u tom što me nećeš” i često se tretira kao svojevrsna himna nerealiziranih ljubavi. Ipak smo nešto manje skloni univerzalističkoj interpretaciji i u njoj prije svega vidimo uobičajenu podvarijantu lirskog mansplaininga: žensko odbijanje nije odluka kao takva već pomalo zlobni interpretacijski mamac, nova etapa u narativu zavođenja u kojem odbijanje nije epilog nego samo twist. Posljednji stih koji poručuje ni da lirski subjekt zapravo neće nju nije tu radi balansa nego zamišljene “osvete”. Ali ovo, na sreću ili na žalost, nije self-help portal već politički tako da se nakon ove legitimacijske interpretacije poeme okrećemo njoj kao priručnom alatu za osvjetljavanje odnosa suvremene ljevice prema radničkoj klasi.
Prva dva stiha pjesme “Ima nešto u tom što me nećeš / ostavljaš mi vremena za druge” prilično precizno opisuju odmak suvremene ljevice od klasnih pitanja i traženje utočišta u svim mogućim diskriminacijskim praksama. Naredni stihovi prve strofe “gledam kako veselo se krećeš / kao leptir oko moje tuge” uvode dozu patologije i optužuju radničku klasu za svojevrsnu izdaju: iako sam ti ja prirodni partner ti se smiješ mojoj nemoći i radosna si unatoč tome što glasaš za “neprirodne” političke opcije i živiš normalno svoj život van “zadane” povijesne uloge. Prva dva stiha druge strofe uvode nezaobilaznu pozu suvremene ljevice kad je radnička klasa u pitanju, a radi se o patronizaciji: “Ima nešto u tom što me nećeš / čemu sama ne znaš ime”. Tvoja nova politička pozicija je puna oscilacija i kontradikcija, ne znaš ni sama tko si ni što si. A naredna dva stiha su tu ipak da ljevicu umire i da zna da ju radnička klasa nije zaboravila i da i dalje ima legitimet govoriti u njeno ime: “Ima nešto u tom što me nećeš / a sve znači ne zaboravi me”. No, na kraju, treća i posljednja strofa dovodi do frustracije i osvetničkog epiloga: prvo se radnička klasa optuži za laž i izdaju kroz stih “od te laži načisto umreću” da bi se s posljednja dva stiha dealignment zacementirao: “ima nešto u tom što me nećeš / i u tome što ja tebe neću”. Ili da citiramo slavnu Žižekovu varijantu klasične prekidne replike: “It’s not you, it’s me, but nevertheless it’s you.”
Dakle, radi se o nezdravoj političkoj kulturi na ljevici – koja dakako varira od grupe do grupe i miljea do miljea – u kojoj se politički stavovi i “linije” ne grade kolektivno kroz osluškivanje potreba onih koje se navodno zastupa već na socijalnoj distanci. Ta socijalna distanca podrazumijeva da su stavovi podložniji komunikacijskoj logici društvenih mreža nego dinamici društvenih koalicija. Iz tog se vrtloga javlja potreba za što radikalnijim stavovima, poput na primjer onog: “Ukinimo obitelj!”. Tim se stavom ispituje radikalnost svih uključenih i procjenjuje koliko su daleko spremni ići da bi dokazali svoju ispravnost i lojalnost, dok se uglavnom zanemaruje uloga obitelji u nižim klasama koja funkcionira kao oblik socijalne podrške u uvjetima izostanka one javne. Nema sumnje da prepuštanje javnih funkcija obiteljima predstavlja regresiju i da obitelji zaslužuju snažnu integracijsku redefiniciju s obzirom na sve muke unutar četiri zida koje proizvode, ali kad obitelj ostane jedino socijalno-financijsko utočište, zahtijevanje njenog uništenja može biti jedino politički igrokaz. Radikalni zahtjevi moraju predstavljati političko rješenje za probleme većine, a ne identifikacijske markere za prepoznavanje manjine.
Ljevica se često, u nedostatku klasne ukorijenjenosti koja obilježava cjelokupan politički život na zapadu posljednjih desetljeća, prepušta moralističkom liberalizmu koji, kao što je istaknuo nedavno Wolfgang Streeck, vodi manihejizmu koji svijet dijeli u dva kampa: dobri i zli. Moralni kompas je u politici neophodan, ali ako se ne bavimo socijalnim i materijalnim uvjetima koji stoje iza različitih moralnih odluka onda taj kompas ne samo da više nema veze s ljevicom već predstavlja i luksuz. Ljevica mora inzistirati na rigoroznim stavovima i ne škiljiti kompromiserski na ugrožavanje prava različitih manjina, ali ne smije se ni regrutacijski pretvoriti u lajfstajl grupu koja kontinuirano procjenjuje moralnu ispravnost svih uključenih i pazi jesi li dobro odabrao trenutno najugroženiju skupinu za svoj angažman na društvenim mrežama. To nije nimalo lak zadatak i posrnut će se hiljadu puta, ali teško da drugog puta ima želi li ljevica opet biti relevantna. Nema ništa u tom što nas neće.