Svi “ugledniji” hrvatski mediji su prošlog tjedna pohrlili na audijenciju u tvornicu Rimac automobila. Jedino važno što smo saznali jest da je tamo sve čisto kao u apoteci, da je do ovog trenutka isporučeno “više od jedne Nevere” i, kao comic relief, da bi izmjenom zakona vezanog za robotaksije birokracija mogla ispasti brža i efikasnija od samih proizvođača robotaksija.
Medijska je Hrvatska prošli četvrtak osvanula nalik poligonu za jednu veliku native advertising kampanju – ono kad sadržaj nije dizajniran kao reklama, ali to ipak jest, pa se negdje uz članak ili prilog može čak pronaći naznaka da se radi baš o toj namjeni. Ovaj put nije bilo nikakve naznake. Gotovo svi su mediji tako donijeli svoj materijal na istu zadanu temu: Mate Rimac, odnosno njegova tvornica u zagrebačkom Jankomiru.
Uobličili su ga kao reportažu iz pogona, pomalo s prizvukom ekskluziviteta, jer je posrijedi bila dosad prva medijska posjeta Rimčevoj slavnoj industriji. Slavnoj usprkos tome što se nije znalo ni što točno proizvodi, tj. cirkulirala su o tome izuzetno podijeljena mišljenja, pa i u nekim poslovnim krugovima srodnim njegovoj djelatnosti. No da još pojasnimo spomenutu ekskluzivnost. Teško je o tome govoriti kad je na stvari, dakle, praktično kompletna medijska scena ove zemlje, ali treba znati da je selekciju novinarskih gostiju izvršio Rimčev PR-kabinet. Odazvali su im se svi najviđeniji hrvatski portali, novine, televizije.
Nitko se pritom nije previše raspitivao o tome zašto ih je pozvao upravo sad. Jedne novine prenijele su tvrdnju da je to zato što će se dotična tvornica automobila uskoro preseliti u Svetu Nedelju, inače hrvatsku žižu propoduzetničkih nazora i neoliberalnog mentaliteta. Uzgred kazano, Sveta je Nedelja valjda jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se negativno gleda na neradnu nedjelju, što izgleda već poput simptoma uznapredovale shizofrenije. No da se vratimo na pitanje tajminga: ne može biti da je navedeni uzrok na stvari, jer se otprije zna da selidbe neće biti bar do potkraj ove godine.
Nije nam toliko važno zbog čega je Mate Rimac birao prve dane proljeća za svoju promotivnu kampanju. Pozabavit ćemo se više medijima, pa je bolje pitanje ono koje smjera na činjenicu da to nije bilo važno ni njima. Da je sam Rimac sebi postavljao upite tom prilikom, ne bi mu ispalo bolje. Ni ono udivljenje ne bi sam mogao vjernije zastupati, npr. kad na jednoj od televizija naglašavaju da je u njegovoj tvornici sve čisto kao u apoteci, a radnici koriste bijele pamučne rukavice.
Glas naroda
Do razmimoilaženja stavova došlo je tek na portalima s opcijom čitateljskih komentara, e da bi dio publike tamo kompenzirao pasivnost novinara i urednika odlučnih da Rimca nipošto ne analiziraju, a pogotovo ne kriziraju. Ipak, napetost je i na toj distanci ubrzo kulminirala, pa je kolumnist jednog portala reagirao osvrtom naslovljenim: “Zbog čega Hrvati toliko vole hejtati Rimca i zašto je to potpuno iracionalno”.
Ne bi bilo posebnog motiva da citiramo kompletan naslov, kad ne bi u pripadajućem članku bila navedena većina razloga, i da pritom nisu poreknuti, s kojima je kritičnost spram Mate Rimca – ipak ne hejt, budimo ozbiljni – savršeno racionalna. Kolega je naime ispisao tekst podijeljen znakovitim međunaslovima – Gdje su auti?; Ako ne proizvode aute, što onda rade?; Kad će robotaksiji? Gdje je izvješće za 2021. godinu?; Zašto ne proizvodi aute za obične ljude?
Što se tiče prve enigme, jedan drugi portal otkriva da je kupcima Rimčeva ultimativnog superautomobila do tog trenutka isporučeno “više od jedne Nevere”. O preostalima se dosta toga može pročitati u gore naznačenom članku s pitalicama. Kad je riječ o onima neizrečenim ovom prigodom, upućujemo na ranije izvore o Rimčevu dobivanju zemljišta u Sv. Nedelji, ili onog za centralu robotskih taksija u Zagrebu. Krajnji je horizont čitave priče ustvari – plasiranje javnog novca i drugih vrijednosti u projekte Mate Rimca o kojima niti država ni javnost nemaju uvid ni kroz, recimo, puki obavezni godišnji izvještaj o poslovanju.
Na automobile za tzv. obične ljude, sad i ovdje nećemo trošiti prostorvrijeme. Hoćemo ga pak iskoristiti za još jedan pogled na hrvatski medijski krajolik u znaku stiliziranog inicijala R na štitu. Poći nam je tragom u aseptičnom jankomirskom pogonu, svejedno upadljivim, mada se i radnici u njemu prepoznaju po bijelim rukavicama, ne plavim kragnama. Novinari su zinuli na tvornicu koja ne ostavlja fleke. Jedva nešto ugljičnog otiska, pa ih je obuzela impresija da je u tim higijenskim okolnostima isprana i opća memorija o njihovoj kolaboraciji na uništavanju one šporke naše industrije.
Za račun svog zahtjevnog klasnog standarda i profit medijskih gazda te njihovih poslovnih suradnika, na istrebljenju domaće materijalne proizvodnje radili su vrijedno barem četvrt stoljeća. Uznosito, sve s famoznom metlom od STEM-a u guzici. Ideološki su držali svijeću ekonomskoj politici koja je radila za trgovce-uvoznike i banke, kandžijali je ako bi iskazivala nesigurnost. Sukrivci su za udes Petrokemije i Brodosplita. Te nekadašnje perjanice ovdašnjeg autentičnog STEM-a, osim što kutinska čađa i splitska kolomast nisu za finije nosove, baš ovih tjedana proživljavaju novu agoniju.
O tome mediji angažirani u Rimčevoj kampanji nikad neće kazati ništa ključno, naprotiv. No zahvalni smo jednom od njih za vijest objavljenu dan nakon multireportaže iz Jankomira, o tome da će država u dogledno vrijeme, svakako blagovremeno, izmijeniti zakon taj i taj da bi robotaksijima Mate Rimca omogućila izlazak na cestu. Bit će zabavno pratiti rasplet i te uzbudljive high tech priče u svjetlu nove oklade: hoće li to birokracija možda ispasti efikasnija od SuperMate?