Politički epitet koji nedvojbeno obilježava našu suvremenost jest “woke”. Radi se o jednom od onih termina kojima je stabilnost značenja disproporcionalna lakoći uporabe. Preuzet je iz afroameričkog vernakulara i njime se inicijalno označavalo upozorenje na rasne predrasude i diskriminaciju. Danas njime barata desnica i koristi ga u namjeri da pojedince, skupine ili ideološku atmosferu kao takvu optuži za društveno i politički neutemeljene prozivke kad su u pitanju diskriminacija i nejednakost. Dakle, “woke” bi bili oni koji u svemu vide diskriminaciju i na neki način onemogućuju “normalno” odvijanje društveno-političkog života. Izraz “woke” je proizvod američke političke kulture, ali ideološko-carinskih tarifa kad je riječ u njegovom uvozu u naše rasprave gotovo i da nema.
Epistemološko sidro koje bi upotrebi termina “woke” trebalo dati legitimaciju jest stalno baratanje navodno točnom procjenom stupnja različitih društvenih diskriminacija. Na osnovu te procjene se onda lako može utvrditi koliki pojedinci ili skupine “pretjeruju”. Problem s tim sidrom jest što gotovo pa uvijek kreće od procjene prema kojoj je stupanj diskriminacije – nula. Onda je vrlo lako svakoga optužiti da griješi čim ukaže na bilo kakvu diskriminaciju. U tako postavljenom okviru zbroj lažnih optužbi za diskriminaciju dovodi do navodne diskriminacije onih koji tvrde da diskriminacije nema i stvaranja resursa za autoviktimizaciju. Drugi problem službe za dijeljenje “woke” epiteta onima koji svugdje vide diskriminaciju i pretjeruju jest da oni sami ama baš nikad nisu sudjelovali u društvenim aktivnostima koje su povijesno dovele do tog navodnog današnjeg nultog stupnja. Ili nešto konkretnije: svatko tko vas optuži da pretjerujete ne može vam primjerom pokazati kakva je to “normalna” skrb za društveno ugrožene. “Woke” retorika predstavlja, dakle, zaklon od eksplicitnog jezika privilegija i društvene nadmoći. Ili, ako se situacija zaoštri, legitimaciju uporabe takvog jezika.
Unatoč prilično labavim temeljima, “woke” retorika priličnom broju ljudi zvuči uvjerljivo. Nekima tako zvuči jer su naprosto rasisti i šovinisti, a nekima jer im daje odgovor na stvarne društvene probleme. Kao i kod brojnih drugih reakcionarnih teza i pojmova, stanovito zahvaćanje društvene realnosti koje im pridaje određenu dozu uvjerljivosti itekako je prisutno. Pogotovo kad je riječ o političkoj ulozi elita. Problem je, naravno, u tome što su elite u najmanju ruku selektivno definirane i što krivnja za stanje u kojem se ta realnost nalazi uvijek zahvaća i one skupine koje s kreiranjem takvog stanja nemaju nikakve veze. Kako bi skromno pridonijeli borbi protiv takvih političkih rješenja, skicirat ćemo pet razloga zbog kojih “woke” retorika uživa popularnost. Te bi razloge mogli uvjetno definirati kao eksploatacije društveno-političkih kontradikcija.
Prvi je vezan uz licemjerje kapitala. Pod tim mislimo na različite kampanje i stavove velikih firmi koje promoviraju razne oblike raznolikosti i integracije ranjivih društvenih skupina. Iza tih kampanja stoje marketinške strategije, tržišno targetiranje ili naprosto besmislice zaigranih odjela za ljudske resurse koji nemaju pametnijeg posla. Nije isuviše teško raspoznati, bilo kojeg da ste političkog senzibiliteta, da se ne radi o autentičnoj brizi za ugrožene ili diskriminirane društvene skupine. Problem je u tome što desnica iz tih kampanja ne izvlači zaključak o licemjerju kapitala, već o nepostojanju društveno ugroženih skupina. Dakle, sve je to reklamna laž. Drugi razlog uvjerljivosti daje društvena klasna struktura. Sve slabija politička uloga rada i izostanak partija koje zastupaju interese radne većine koincidiraju s medijski i zakonodavno sve prisutnijom brigom za ugrožene skupine. Desnica, naravno, neće izravno dovoditi u pitanje kapitalističko klasno društvo, ali će za probleme (bijele) radničke klase optužiti “nezasluženu” pažnju koja se daje drugim društvenim skupinama kao da je kapitalizam igra nulte sume između bijelih radnika i crnih lezbijki, a ne klasna borba rada i kapitala.
Treći se razlog naslanja na drugi i tiče se iluzije obećane meritokracije u kapitalizmu. Evidentno postoje snažne zapreke društvenoj mobilnosti zasnovanoj na zaslugama i te zapreke su očito plod neprotočnih klasnih struktura. Desnica, opet, i taj problem adresira, ali bez spominjanja klasnih struktura već s naglaskom na kvote i nametnutu raznolikost. Korporacije iz “woke” razloga na visoka mjesta nezasluženo postavljaju žene ili homoseksualce i time priječe uspostavljanje meritokracije i “spontano” probiranje najboljih. Četvrti se pak razlog tiče političke kulture na samoj ljevici koja zna ponekad dati opravdanje za korištenje termina “woke”. Naime, na ljevici, i uže i šire definiranoj, u izostanku kolektivnih struktura razvila se individualistička kultura apdejtanja moralne superiornosti: uvijek moraš biti apdejtan o novim i “boljim” diskriminacijskim trendovima i ne smiješ nijednom pogriješiti kad je u pitanju ispravan stav o ovom ili onom društvenom problemu ili krivo procijeniti koji je u tom trenutku problem broj jedan. Takva kultura proizvodi strah i nepovjerenje i među “provjerenim kadrovima”, a kamoli neće i među običnim, “neiniciranim” narodom. Taj strah, nepovjerenje i vječna krivnja je ono što desnica eksploatira. Uz prostu činjenicu da, kao i za bilo što drugo na svijetu, nečija argumentacija u prokazivanju rasizma i seksizma može biti glupa.
I, na kraju, peti razlog. On leži u netransparentnosti i otuđenosti institucija u suvremenim liberalnim demokracijama. Tu prije svega mislimo na institucije koje se bave ekonomskom politikom i koje uglavnom u obzir ne uzimaju društvenu dimenziju ekonomskih procesa i ne konzultiraju zahtjeve i strepnje odozdo. One nam ekonomska kretanja predstavljaju kao socijalnu fiziku kojoj se moramo prilagoditi. Radi se o klasičnom ekonomskom liberalizmu, ali takav institucionalni dizajn omogućuje desnici da politički liberalizam predstavi kao svojevrsnu teoriju zavjere protiv “običnih” ljudi. “Woke” je, kako kaže Adam Serwer, samo druga riječ za liberalizam. A ove nabrojane društvene kontradikcije mu samo daju novu političku energiju. I ta će energija biti obnovljivog karaktera sve dok ljevica opet ne ojača.