Klasna epistemologija je zeznuta stvar. Kao vlasnik kompanije vodite se, naravno, profitnim interesima te kompanije jer bi inače propali i vi i kompanija. U tom procesu prilagođavate i razumijevanje ekonomije i društva tim interesima. Čak i ako vam se učini da su interesi i razumijevanje u svojevrsnom raskoraku uvijek možete posegnuti za starom formulom po kojoj se javni interes najučinkovitije realizira onda kada je plod raznih privatnih inicijativa koji se vode sebičnim motivima i interesima. No, povjerenje u metafiziku varira s obzirom na okolnosti u fizičkom svijetu. I dok si vlasnici kompanija mogu i nešto duže dopustiti luksuz ignoriranja panoramskog društvenog kadra, demokratski izabrani i nedemokratski postavljeni javni službenici i analitičari i ekonomisti taj luksuz baš i nemaju. Ili bar ne bi trebali imati.
Riječ je, dakle, o klasičnom problemu balansiranja između kratkoročnih privatnih interesa i dugoročnih interesa reprodukcije sistema kao takvog. Potonji interesi sa sobom nose prizvuk proskribiranog planiranja i kontinuirano su izloženi sumnji. Osim, naravno, kad je u pitanju cijena rada, jedina cijena koja se smije regulirati i kontrolirati. S druge strane, profiti kompanija su indikatori uspješnosti poslovanja i nisu podložni nikakvom preispitivanju: oni su rezultat pozitivnog odgovora tržišta i samim tim su sasvim legitimni. Čak i ako su rekordni i ako izravno doprinose rastu sistemskog problema – inflacije. Od samog izbijanja recentne inflacije to je bio prevladavajući pristup. Profiti se ne smiju dirati, treba zaustaviti moguću spiralu utjecaja rasta plaća na rast cijena, “ohladiti” ekonomiju podizanjem kamatnih stopa i rastom nezaposlenosti i prepustiti tržišnoj konkurenciji da odradi svoje i spusti cijene.
Međutim, ispostavilo se da ta udžbenički jednostavna rješenja nisu baš prikladna. Upozoravanje na profitnu dimenziju inflacije na samom početku je bilo ismijavano i redikulizirano. Naprosto ste riskirali status ozbiljnog ekonomista i analitičarima sugestijama u smjeru rekordnih profita kao glavnog uzročnika inflacije. Ali s obzirom na to da podaci jasno upućuju na takve zaključke i da oni spomenuti demokratski i nedemokratski postavljeni javni službenici i analitičari nemaju taj luksuz da ih ignoriraju, situacija se postupno mnijenja. Iz nje ne proizlazi nužno snažan politički zaokret, ali valja zabilježiti očite promjene u političkoj klimi. A ništa tu očitost toliko ne potkrepljuje kao činjenica da se vodeće liberalno-konzervativne novine u Njemačkoj, Frankfurter Allgemeine Zeitung, pitaju stoji li profitno-cjenovna spirala iza inflacije.
Na stranicama Financial Timesa ta se pitanja više i manje sramežljivo postavljaju već neko vrijeme, a napokon su nam donijele i svojevrsno priznanje Europske centralne banke (ECB). Isabel Schnabel, članica izvršnog odbora ECB-a, izjavila je sljedeće: “Zaista je moguće da dio inflatornih pritisaka dolazi iz veće tržišne moći kompanija”. Drugim riječima, oligopolne strukture u pojedinim sektorima omogućavaju kompanijama u pojedinim sektorima da “neopravdano” podižu cijene. Pod neopravdanošću se misli da se te nove cijene ne mogu pravdati povećanim ulaznim troškovima. Sličnog su stava brojni drugi ekonomisti i analitičari, ali ono što ih dijeli jest prognoza daljnjih zbivanja i samim tim odabir prikladnog rješenja. Schnabel i kolege iz ECB-a smatraju da će doći do pada cijena zbog pada potražnje. Kompanije će biti prisiljene na niže cijene kad iscrpe potražnju u višim slojevima potrošača ili kad ostali svedu potrošačke prioritete na ono osnovno. Uglavnom, tržište će odraditi svoje kad-tad. Pritom se, naravno, ne spominje da taj proces tržišnog prilagođavanja ima svoju društvenu cijenu. No, postoje i oni ekonomisti koji smatraju da se u sektorima u kojima glavne poluge drži nekoliko igrača neće ništa bitno mijenjati, to jest da će slabiju potražnju kompenzirati dodatnim rastom cijena.
Za sada je važno da su se rasprave na najvišoj razini spustile s metafizičke razine i da su svi ključni podaci i argumentacije uključeni. U takvom je kontekstu je posebno tužno pratiti na što se svela rasprava o inflaciji u našem javnom prostoru: umišljen libertarijanci koji ismijavaju nesposobnog ministra u njegovu “obračunu” s trgovačkim lancima i njihovim cijenama.