U neka davna, predkapitalistička vremena, viši klasni status stjecao se isključivo rođenjem. Bilo je dovoljno roditi se u pravoj obitelji i sve ostalo je išlo po inerciji. A duboke klasne podjele jamčila je, između ostaloga, i božja providnost. Zlobnici će primijetiti da ni danas nije puno drukčije, samo su jamci nešto raznolikiji. Unatoč građanskim pravima, slobodnom tržištu i svim ostalim podmazivačima meritokracije, klasna se reprodukcija odvija gotovo pa nesmetano. No, treba biti pošten i priznati da je potreban ipak dodatni trud.
Nakon preuzimanja političkih uzdi i odlučivanja o investicijama europsku buržoaziju nije baš krasilo samopouzdanje kad je riječ o društvenom profiliranju. Pa su tako nerijetko kopirali aristokratske manire kako bi sebi i drugima dokazali da nisu slučajno na mjestu na kojem se nalaze. U te manire spadali su i poznavanje visoke kulture i obrazovanje koje nadilazi neposredne poslovne potrebe. Zadržavala se ta sklonost dugo kroz dvadeseto stoljeće, a tek je njegovim krajem počela značajnije kopniti. Vjerojatno je tome više razloga, a značajnu je ulogu sigurno igrala i sve niža razina političkog pritiska nižih klasa. Drugim riječima, potreba za kulturnim distinkcijama u priličnoj mjeri je presahnula, a nezadovoljstvo i zgražanje su iskazivali jedino liberali bez vlasništva nad sredstvima za proizvodnju koji su iskreno vjerovali u to da načitani i kulturni kapitalisti društvo čine boljim.
Međutim, taj trend nije sve nasljednike i nasljednice lišio školskih zadaća, a roditelje straha od zastoja u klasnoj reprodukciji. Neke je učenja oslobodilo sad već davno razdvajanje vlasništva i upravljanja u suvremenom kapitalizmu, a nekima je nonšalanciju u obrazovanju priuštio kapital u sektorima poput nekretnina ili turizma koji ne iziskuju neka specifična znanja. Ako je diploma pak potrebna, a često je, lako ju se nabavi plaćanjem studija na privatnim ekonomskim fakultetima kojima glavna društvena uloga i je da krpaju te statusne rupe u klasnoj reprodukciji. No, postoje i oni sektori u kojima klasna reprodukcija ne funkcionira bez “grijanja stolice”. Odvjetnici, farmaceuti, liječnici, stomatolozi, IT stručnjaci i brojni drugi pripadnici sitne i srednje buržoazije ne mogu baš tek tako prepustiti poslove nasljednicima. Nažalost, i djeca se moraju bar malo potruditi. A to ne ide uvijek lako.
Pogotovo ako učitelji i nastavnici u osnovnoj školi nemaju baš sluha za te glatke generacijske poslovne prijelaze. Naime, upis u famozne najbolje gimnazije ovisi o ocjenama iz osnovne škole koje su pod inflatornim pritiscima već odavno. Odluči li se koja učiteljica, a uglavnom su žene i samim tim i lakše mete, prestolonasljedniku uskratiti zamišljenu ocjenu vrlo lako dođe na udar zabrinutih roditelja. Situaciju je nedavno konkretno opisala pravnica u Sindikatu hrvatskih učitelja, Dajana Krnek: “Slučajeva maltretiranja je znatno više od onih koji su službeno prijavljeni. Učitelji, naime, često zovu telefonom za pomoć i podršku. Roditelji boljeg intelektualnog položaja i materijalnih prilika, oni s društvenim povlasticama i privilegijima, u akciju stupaju krajem godine radi zaključivanja odlične ocjene. Odvjetnici žele da i njihovo dijete bude odvjetnik pa već u osnovnoj školi rade pritisak. Prvo na dijete, a potom i na učitelje.”
Krnek navodi i da je prijavljenih slučajeva ove godine više nego inače. I ne treba previše sumnjati u procjenu klasnog sastava problematičnih roditelja. Oni iz nižih klasa bez visokog obrazovanja uglavnom to neće raditi iz dva razloga: ne osjećaju se dovoljno sigurno da dijele prodike kad je riječ o obrazovanju, a i nije baš izvjesno da mogu platiti visoko obrazovanje svom djetetu. Školski sustav je mjesto klasne reprodukcije u kojem smetnju uglavnom vrše dva tipa učenika: talentirano i zainteresirano dijete iz nižih klasa i netalentirano ili nezainteresirano dijete iz viših klasa. Prvi se “problem” rješava podrškom, stipendijama i besplatnim visokim obrazovanjem, a drugi, očito sve više, terorom i prijetnjama. Klasna protočnost prema dolje nekad je bila legitiman politički zahtjev, a sad se lomi na leđima učiteljica koje samo rade svoj posao.