Ovdašnje praćenje demonstracija u Francuskoj povodom najavljene mirovinske reforme uglavnom varira između rubno smislenog tretmana u domaćim mejnstrim medijima i navijačke dijagnostike u lijevim anglofonim medijima koja njuši predrevolucionarno stanje. Matko Brusač donosi trezveniji pristup s lica mjesta koji upozorava na vrlo izgledan poraz prosvjednika, ali i nastavak produbljivanja hegemonijske krize u zemlji, što ne mora biti loša vijest.
Praćenje društveno-političkih tenzija u Francuskoj iz hrvatske perspektive, tijekom posljednja četiri mjeseca, pokazalo se korisnim uglavnom kao podsjetnik na visinu aktivnih standarda u vanjskopolitičkim rubrikama domaćih medija.
Uobičajeni flow redakcijskih vijesti, često dubioznih na elementarnoj faktografskoj razini, prekidan je, s vremena na vrijeme, povišenim novinarskim ambicijama — drugim riječima, lošim prijevodima tekstova iz Financial Timesa, pokušajima skiciranja psihološkog profila francuskog predsjednika prerušenim u kostime ozbiljne analize, izravnim skeniranjem francuskog medijskog polja u potrazi za klikabilnim materijalom, kao u slučaju Marlène Schiappe, ministrice u vladi Élisabeth Borne, koja je, lišena osjećaja za politički tajming, nedavno završila na naslovnici francuskog Playboya.
Kada je riječ o komentatorskom žanru i kada je riječ o domaćem medijskom terenu, pobjedu je pak odnijela jedna bivša ministrica, i to ni manje ni više nego bivša ministrica vanjskih poslova. “Prvo, postoji veliko nezadovoljstvo općom situacijom u Francuskoj. Drugo, ima mnogo međunarodnih faktora koji u tome igraju ulogu, jer se prosvjeduje za nešto što je gotovo nadrealno ridikulozno. Nitko više nema 62 godine kada odlazi u mirovinu”, kazala je Vesna Pusić, gostujući na N1 televiziji u pokušaju da proizvede dvije-tri suvisle rečenice o tome što se događa u Francuskoj i Izraelu. “To ima veze s padom standarda, ali i s međunarodnim faktorima, jer su isti takvi nasilni prosvjedi s uništavanjem i paljenjem izbili zbog povećanja cijena benzina.”
Kontekst reforme
Najava reforme francuskog mirovinskog sustava — ili, preciznije, posljednja u nizu najava kontrareforme francuskog mirovinskog sustava — bila je jedna od nosivih stupova prve predsjedničke kampanje Emmanuela Macrona. Međutim, tijekom posljednja tri desetljeća, društveno-politički odgovori na slična obećanja poprimili su obilježja modela: ovaj ili onaj predsjednik i ova ili ona vlada poručili bi Francuzima da bi trebali raditi dulje, Francuzi bi s ulica, češće s većim i rjeđe s manjim intenzitetom, poručili da ne žele raditi dulje, i planovi oko remonta mirovinskog sustava bili bi, u pravilu, odgođeni do daljnjeg. U Macronovom slučaju, početkom 2020. godine, osim najdužeg štrajka u novijoj francuskoj povijesti koji je organiziralo 30 sindikata, otegotna okolnost bila je, naravno, i izbijanje COVID-19 pandemije.
U stvari, taj je propali zahvat bio u bitno manjoj mjeri regresivan od aktualnog. Ideja je bila ujediniti — pariška Opera, primjerice, sama se brinula o mirovinama svojih radnika — 18 nezavisnih mirovinskih sustava u jedan generalni, pod nadzorom države. I iako plan nije bio dirati dobnu granicu za odlazak u mirovinu, ujednačavanje kriterija definitivno nije išlo na ruku nekvalificiranoj radnoj snazi i onima koji su tržištu rada bili najdulje izloženi.
U međuvremenu, Macron je u travnju prošle godine postao prvi francuski predsjednik, nakon Jacquesa Chiraca, koji je uspio povezati dva mandata, pobijedivši ponovno u drugom krugu Marine Le Pen. Do prilično uvjerljive pobjede stigao je, međutim, dobrim dijelom kao preventivna opcija i s najmanje osvojenih glasova u povijesti Pete republike. Popularni zamor makronizmom potvrđen je zatim na parlamentarnim izborima na kojima je Macronova stranka, rebrendirana tim povodom kao Renaissance (RE), ostala bez većine u Narodnoj skupštini. Kao glavne oporbene struje isprofilirali su se La France insoumise (LF), prema aktualnim europskim standardima prilično ambiciozna lijeva stranka predvođena Jeanom-Lucom Mélenchonon, i Le Rassemblement national (RN), zapravo Front national (FN) u nešto suvremenijoj ambalaži, s Le Pen na čelu. Takva konstelacija parlamentarnih snaga osudila je, kada je riječ o donošenju novih zakona, Macrona na političku trgovinu za zastupnicima u principu propale širakovske stranke Les Républicains (LR).
Izgledan poraz
Također, u međuvremenu, promijenio se i žargon provedbe intervencije u mirovinski sustav. Efikasnost i transparentnost prestali su biti ključni termini u javnoj raspravi — podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine (u tromjesečnim razmacima, do 2030. godine) i visine radnog staža s 41 na 43 godine za punu mirovinu, predstavljeno je ovaj put kao makroekonomska nužnost, to jest kao preduvjet za dugoročnu stabilnost javnih financija. Povećavajući vojni budžet i porezno rasterećujući francuski kapital gotovo istovremeno s predstavljanjem novog zakona o mirovinama, vlada je potrebu za intervencijom opravdavala suhom faktografijom — od toga da je u OECD-u, nakon Danske, Francuska druga država u čiju se blagajnu najviše sredstava prilijeva oporezivanjem, preko toga da na održavanje mirovinskog sustava troši gotovo 14 posto godišnjeg BDP-a, do toga da će do 2027. godine mirovinski sustav na godišnjoj razini funkcionirati s deficitima od oko 12 milijardi eura.
Sindikati, međutim, za ovakav tip argumentacije nisu imali previše razumijevanja. Počevši s jednodnevnim štrajkom i demonstracijama na Place de la République u Parizu 19. siječnja, odgovor koji je stigao bio je intersindikalan, što je, čini se, istovremeno bila i najveća prednost i najveća mana pokreta u cjelini. Tempo uglavnom udaraju dva najveća francuska sindikata — La Confédération française démocratique du travail (CFDT), reformistički sindikat poslovično spreman na “socijalni dijalog”, i La Confédération générale du travail (CGT), sindikat koji drži nešto tvrđu liniju. Rotirajući štrajkovi i demonstracije u istočnom i južnom Parizu i ostatku Francuske nisu, međutim, osobito poljuljali namjere vlade oko donošenja zakona, a još manje Macrona, koji je pozornicu u potpunosti prepustio Borne. Dojam je takav da je u višu brzinu potrebno bilo prebaciti ranije.
U brzinu više prebacilo se na koncu spontano, sredinom ožujka, nakon što je zakon ovjeren mimo parlamentarne procedure. Shvativši da nema sigurnu većinu u parlamentu, Borne se još jednom odlučila pozvati na notorni 49.3 članak francuskog Ustava koji vladi omogućuje donošenje zakona bez glasovanja u Parlamentu. Istog dana, demonstracije su, bez asistencije sindikata, organizirane na Place de la Concorde, a nakon što je policija potisnula demonstrante sjeverno, u Rue du Faubourg Saint-Honoré, stvari su postale ozbiljne.1 Vlada je pak u međuvremenu za samo sedam glasova preživjela glasovanje o nepovjerenju. Od tada je intenzitet demonstracija stabilno rastao, iako je brojnost opadala, prije svega zbog prilično brutalne policijske represije kojom je Gérald Darmanin, ministar unutarnjih poslova, odgovorio na stanje na ulicama. Prošlog tjedna, primjerice, demonstranti su uspjeli provaliti u pariški BlackRockov ured.
“U vremenima revolucije ništa nije snažnije od pada simbola”, primijetio je Eric Hobsbawm u “Dobu revolucije”. I iako navijačke dijagnostike pred-revolucionarnog stanja ne nedostaje, realitet situacije na terenu nešto je drugačiji — poraz se, naime, trenutno čini kao izgledniji ishod. Novi štrajk i demonstracije najavljeni su za četvrtak, dan uoči sastanka Nacionalnog vijeća koje treba donijeti odluku o tome je li donošenje novog zakona odrađeno u skladu s Ustavom. U svakom slučaju, hegemonijska kriza u Francuskoj nastavlja se produbljivati, što, u kombinaciji s usvojenim lekcijama iz posljednjih nekoliko mjeseci i potencijalno adekvatnim odgovorom s ljevice, u dugoročnoj perspektivi uopće ne mora biti loša vijest.
- Simbolika, također, nije izostala. U istoimenoj ulici, na broju 328, nalazio se ulaz u dominikanski samostan svetog Jakoba, odnosno u Jakobinski klub. Samostan je uništen 1806. godine. [↩]