U hrvatskom gastro-ideološkom kalendaru udarna sezona Drugog svjetskog rata smješta se taman između šparoga i jagoda: zahvaća kraj sezone šparoga i početak sezone jagode. Ili da budemo datumski precizniji s obzirom na to da za razliku od šparoga i jagoda vremenske prilike ne igraju nikakvu ulogu – započinje 10. travnja, na obljetnicu njemačko-talijanske dostave “suvereniteta” ustašama, a završava sredinom svibnja, obljetnicom partizanskog okončanja te priče na Bleiburgu. Dakle, sezona je počela, ali za razliku od šparoga i, vrlo vjerojatno, jagoda, ne prate ju inflacijski rekordi.
Pored već uobičajenog Skejinog splitskog rituala na kojem ustaše meandriraju između ’41. i ’91. i diče se naučenom razlikom između denotacije i konotacije, jedini medijske pažnje vrijedan događaj zbio se u Trogiru. Doduše, taj događaj je vezan uz katolički, a ne politički kalendar, ali prikladno oslikava sezonu sukoba niskog intenziteta. Naime, članovi trogirskog HDZ-a organizirali su preduskršnje druženje s građana prilikom kojeg su dijelili brošure i sirnice. I nikad to ne bi postala vijest da nisu odabrali nezgodnu lokaciju. Štand su postavili neposredno ispred ploče na starim gradskim zidinama koja slavi oslobođenje grada od fašizma 28. listopada 1944. godine. Za vrijeme same propagandne akcije ta ploča očito nije predstavljala problem, ali u naknadnoj ovjeri na društvenim mrežama jest. Onda se administrator dosjetio da je zamuti kako ne bi kvarila katoličko-domobransku idilu.
Dakle, sam početak sezone sugerira da se neće pretjerano razlikovati od prethodnih u Plenkovićevoj vladavini. Značajan dio unutarstanačke opozicije i satelitskih civilnodruštvenih organizacija je klijentelistički prigušen, desnija desnica pati od organizacijskih manjkavosti i međusobnog nepovjerenja, a uvoz ideja i meta iz američkih kulturnih ratova reducirao je u posljednje vrijeme potražnju za proizvodima domaće desne industrije. Dosadašnji ton pregleda situacije sugerira da se ljevica, najšire shvaćena, po ovim pitanjima drži uglavnom pasivno i čeka da reagira na provokaciju. Ta sugestija je točna, čak i u onim slučajevima kad ljevica sama organizira kakvu obljetnicu ili intervenira prva u javni prostor. Iznimku predstavljaju zagrebački krijesovi ili inicijative poput Antifašističkog vjesnika koji promoviraju drukčije tendencije, ali ovdje svejedno ne ciljamo na same manifestacije i intervencije, već na dodijeljenu ulogu u političkom prostoru koja je suštinski defanzivna. I to ne samo zbog negacijskog prefiksa.
Defanzivnost u prvom redu proizlazi iz (samo)nametnute nadpolitičke misije: očuvanja civilizacijskih vrijednosti kao što je antifašizam. Takva vas misija sama po sebi lišava političkog djelovanja koje je prepušteno desnici i prepušta moralističkom i edukacijskom nagonu. Ti nagoni nisu sami po sebi sporni i neizostavni su dio političkog djelovanja, ali problem je kad u potpunosti zamijene političko djelovanje. U kontekstu hrvatskog antifašizma (samo)nametnutost nadpolitičke misije ishod je djelovanje više povijesnih, političkih i ekonomskih faktora. Nemoguće ih je sve predstaviti kroz ovaj kratki osvrt pa ćemo se pozabaviti samo onim “unutarnjim”, to jest onima koji diktiraju samorazumljivost (nad)političkog rada i koji presudno oblikuju zamišljanje društvenih procesa. Tri su faktora posrijedi: Feralova ostavština, NGO perspektiva i obiteljski obilježeno sjećanje na NOB.
Pod ostavštinom Feral Tribunea ne mislimo na sadržaj koji je proizvodio, a ni na konkretne ideološke pozicije ljudi koji su taj sadržaj oblikovali. Radi se o tome da se u percepciji tog sadržaja jak kolumnistički i autorski glas tretirao kao zamjena za političku strategiju U takvom kontekstu političku pobjedu ne predstavlja rezultat zajedničkog rada već kolumnističko ismijavanje HDZ-a, ustaša i nerijetko tupih masa kao takvih. Na području čitave bivše Jugoslavije uloga herojskih kolumnista zamjenjuje mučni rad političkog organiziranja, promovira individualizaciju i moralnu superiornost i predstavlja politiku kao nužno prljavu rabotu. Patronizacijska pozicija nevladinih udruga se “prirodno” nadovezuje na kolumnističku politiku. Riječ je uglavnom o organizacijama čije se financiranje zasniva na tome da netko u društvu nije nešto razumio. One znaju kako stvari stoje po tom pitanju i “odlučuje” o tome što je ispravno, a što ne, netko ih za to plaća, a nemaju nikakav demokratski politički legitimitet. Uloga “popravljača” društva čvrsto je ukorijenjena na lijevoj sceni jer su nakon potonuća socijalističkog projekta jedno vrijeme nevladine organizacije predstavljale jedino organizacijsko i radno utočište. Uz individualizam i patronizaciju savršeno se, kako bi rekli gastronovinari, sljubljuje stanovita doza klasnog prijezira. A nju možemo pronaći u tome da sjećanje na ovdašnju antifašističku tradiciju ima klasni karakter. Najizraženije je među onim obiteljima koje su jugoslavenskom periodu doživjele klasni uzlet i od seljačko-radnih se pretvorile u srednjoklasne i kojima nacionalističke mase izazivaju nelagodu i prijezir. Takva povijesna dinamika pridonijela je perspektivi prema kojoj antifašističke vrijednosti predstavljaju luksuz ili hobi viših klasa, dok se obični ljudi moraju baviti stvarima nužnim za preživljavanje.
Ovdje skicirane boljke najšire shvaćene antifašističke ljevice kao anti-društvene formacije koja ismijava, popravlja ili izruguje prvenstveno pružaju priliku ustaškoj i domobranskoj desnici da se predstave kao zastupnici naroda naspram otuđenih elita. Revizionističkim narativima zamah upravo daje takva podjela uloga, a ne narativna uvjerljivost sama po sebi. Ljevica se iz te nelagodne pozicije neće izvući dokazivanjem da se Komunistička partija nalazila na čelu otpora ili da je antifašizam bio samo strategija komunističkog pokreta, već isključivo prisustvom pri zadovoljavanju društvenih potreba najširih slojeva. U tome leži čar političke montaže.