U političkim mitologijama i “izmišljenim tradicijama” nacionalnih država uglavnom se kao polazišne točke slave ustanci, revolucije, ratovi i dani nezavisnosti. U tim slavljima centralnu ulogu igraju vojskovođe, ratnici, tribuni, političke vođe, pa čak i pjesnici. Situacija u Njemačkoj je ponešto drukčija. Za razliku od revolucionarnih prevrata, mit o modernoj Njemačkoj zasniva se na ekonomskoj politici i uspostavljanju “socijalno tržišne ekonomije”. Datum posrijedi jest 20. lipnja 1948., a potez koji hrani mit je uvođenje njemačke marke i prepuštanje određivanja cijena tržištu. Ključna figura iza poteza je Ludwig Erhard, tadašnji ekonomski direktor angloameričke okupacijske zone u Njemačkoj. S obzirom na to što se događalo u Njemačkoj u prethodnih petnaestak godina ne čudi da se ekonomska politika pokazala najprikladnijom za oblikovanje narativa o “novoj” naciji. Međutim, taj narativ nimalo ne zaostaje u mitologizaciji za onima iz 19. stoljeća kad su nacije tražile i izmišljale svoje legitimitete u davnoj prošlosti.
Iako nacionalni mitovi nerijetko prelaze granice, bilo u obliku ideološkog utjecaja bilo kao teritorijalna pretenzija, ovaj njemački igra gotovo pa univerzalnu ulogu. Legitimiran poslijeratnim “njemačkim ekonomskim čudom” on funkcionira i kao jedan od krunskih dokaza efikasnosti slobodnog tržišta naspram različitih regulacija, intervencionizama ili nedajbože socijalizama. Premda rijetko kad izravno zazvan, taj njemački ishodišni mit u bitnome diktira i današnje rasprave o borbi protiv inflacije i služi kao upozorenje svima koji bi inflaciju suzbijali kontroliranjem cijena. Erhardov slavni potez upravlja i mozgovima makroekonomista i svakodnevnim navikama potrošača: oblikuje nam sliku svijetu snažnije od većine naših nacionalnih mitova. A usput, zbog sintagme “socijalno tržišna ekonomija”, nije izložen skepsi kao takozvani čisti neoliberalni kapitalizam.
Međutim, ono što ga presudno određuje, kao i ostale nacionalne mitove, jest da je naprosto – mit. I kao što to često s nacionalnim mitovima biva, stvarni slijed događaja je bio upravo suprotan. A o stvarnom slijedu događaja više možemo saznati u članku njemačkog povjesničara Uwea Fuhrmanna na sajtu Phenomenal World koji inače obiluje sjajnim politekonomskim analizama. Inače, Fuhrmann je na njemačkom 2017. objavio knjigu o toj povijesnoj epizodi pod naslovom “Die Entstehung der ‘Sozialen Marktwirtschaft’ 1948/49“, a ovo je prvi put da se zaključci prezentiraju široj globalnoj publici. Zaključci nam kažu da je ishodišni Erhardov potez polučio neuspjeh i da se inicijalna epizoda “njemačkog ekonomskog čuda” zasnivala upravo na reakciji sindikata, bijesnih radnika i političkih suparnika.
Unatoč upozorenjima kolega, Erhard je odlučio “osloboditi” sve cijene, uključujući i one “socijalno senzitivne”, poput tekstila i cipela. No, onda pod sve nisu spadale rente, energija i osnovne prehrambene namirnice. Prepuštene odlukama tržišnih aktera, cijene su eksplodirale. A eksplodiralo je i socijalno nezadovoljstvo. Premda je Erhard zbivanja tumačio prijelaznim periodom nužnim tržištu da se stabilizira, gladna usta nisu imala vremena za takvu slijepu vjeru. Na jesen su uslijedili protesti u svim većim njemačkim gradovima, a 28. listopada u Stuttgartu je za vrijeme radnog vremena 80.000 ljudi izašlo na ulice. Tamo su ih dočekali bajoneti i suzavci američkih i njemačkih policijskih snaga te proglašenje policijskog sata. Bunt je kulminirao 12. studenog proglašenjem generalnog štrajka protiv Erhardovog tržišnog fundamentalizma, a da se ne radi o nekoj ljevičarskoj naknadnoj propagandi svjedoči i tadašnji izvještaj New York Timesa. To je bio posljednji generalni štrajk u njemačkoj povijesti.
Vlasti su morale reagirati: ekonomske politike ne daju rezultate, a socijalno i političko nezadovoljstvo prijeti destabilizacijom zemlje. Prvo su, piše Furhmann, započeli s “kontrolom” cijena koja neodoljivo podsjeća na ono čemu svjedočimo danas u Hrvatskoj. Objavili su što bi bile „razumne” cijene i najavili kazne za one koji ih ne poštuju. Međutim, to je propalo. Zatim su aktivirali vojnu industriju kako bi proizvela i preplavila tržište subvencioniranim proizvodima koji bi povećanom ponudom spustili cijene. Ni to nije pomoglo. Tek kad se krenulo s pravom kontrolom i fiksiranjem cijena situacija se stabilizirala, a ekonomija stabilizirala. Kontrola je podrazumijevala i administrativnu, ne-cjenovnu podjelu industrijskih materijala poduzećima i fiksirane cijene polovice proizvoda u dućanima.
Upravo se u kasnijem preuzimanju oznake “socijalna” koja je zapravo označavala ustupak vlasti radničkom pokretu i društvenom nezadovoljstvu krije manevar koji stoji iza „krivog pamćenja” ključne nacionalne epizode. Sintagma “socijalno tržišna ekonomija” je ušla i u dokumente Europske unije i tako dodatno zacementirala službenu verziju događaja. Furhmannova historiografska analiza nam pokazuje koliko je rad povjesničara bitan za suvremene političke rasprave i sukobe. Pogotovo u ekonomskoj dimenziji. Jer iza svake elegantne ekonomske formule koja nam propisuje što se smije, a što ne smije, stoje kompleksne političke epizode, a nerijetko i najobičnije laži u funkciji nacionalnih mitova.