U razdoblju oporavka tržišta rada od posljedica pandemije dodatno se produbio već postojeći problem manjka radne snage – u 2022. više od četvrtine poduzeća u Europskoj uniji prijavilo je probleme u proizvodnji zbog manjka radnika. Europska udruženja poslodavaca tumače ovaj problem kao problem manjka vještina (“skill shortage”), odnosno nedovoljne kvalificiranosti radne snage za radna mjesta koja se nude, a u skladu s tom interpretacijom osmišljene su i mjere prekvalifikacije radnika/ica za novu “zelenu ekonomiju”, a fokus je i na povećanje obrazovanih u STEM i tehničkom području. Osim toga predlaže se i povećanje mobilnosti radnika unutar EU, a posebno poticanje migracija iz trećih zemalja (izvan EU) kako bi se popunio “jaz u vještinama”. Međutim, analiza Europskog sindikalnog instituta (ETUI) pokazuje da do porasta nepopunjenih radnih mjesta u razdoblju oporavka od pandemije nije došlo zbog manjka vještina1, već zbog nevoljkosti radnika da rade za niske plaće i u lošim uvjetima.
Autor analize Wouter Zwysen ustanovio je da se najveći porast udjela slobodnih radnih mjesta događa u relativno slabo plaćenim zanimanjima s lošijim radnim uvjetima, čak i kada se gleda unutar pojedinih sektora ili zemalja. Iako je točno da postoji manjak radnika u sektorima koji zahtijevaju visoku razinu kvalifikacija, poput sektora informacija i komunikacija, najveći manjak radnika bilježe sektori i zanimanja za koje je potrebna niža razina kvalifikacija – poput prijevoza, građevine i administracije. Sektori u kojima se nedostatak radne snage najviše povećao od 2019. do 2022. općenito su oni sektori koji nude lošije poslove – konkretno, to su sektori u kojima radnici češće rade putem privremenih ugovora o radu, u nestandardnom radnom vremenu, a od njih se traži da budu fleksibilni u pogledu dostupnosti za rad, nemaju kontrolu nad svojim vremenom i rade pod velikim pritiskom.
Broj nepopunjenih radnih mjesta od 2019. do 2022. u EU više se povećao u lošije plaćenim sektorima, kao što se vidi na grafu (pritom je kontroliran efekt obrazovanja, veličine poduzeća, roda, dobi i drugih faktora). Udio radnika koji zarađuju manje od 60 posto medijalne plaće (tamno plava linija) znatno je viši u onim sektorima u kojima se najviše povećao broj slobodnih radnih mjesta. Zwysen zaključuje da nije stvar samo u vještinama, već da trend nestašice radne snage treba gledati kao nestašicu ljudi voljnih raditi naporne i loše plaćene poslove.
Trenutni fokus na manjku vještina, a posebno rezultirajuća politička odluka dopuštanja veće mobilnosti ili migracije iz trećih zemalja kako bi se nadoknadio nedostatak radnika, kratkovidan je i može naštetiti kvaliteti radnih mjesta. Migranti – kako oni izvan zemalja EU, tako i državljani EU – često su prekvalificirani i nedovoljno plaćeni, a takvo rješenje problema nestašice radnika može proizvesti efekt smanjenja plaća i kvalitete radnih uvjeta, jer se uglavnom radi o radnicima koji nemaju alternative i imaju vrlo malu pregovaračku moć. Situacija nestašice radnika u pravilu bi trebala dovesti do povećanja plaća za najniže plaćene radnike, komentira Zwysen, a upravo se to i događalo na europskim tržištima rada od 2007. naovamo: realne plaće su se povećale, i to primarno na donjem kraju distribucije plaća. Međutim, u polovici članica EU realne su plaće prošle godine pale unatoč činjenici da su realni profiti porasli. Zwysen zaključuje da se radi o krizi loših poslova, a ne primarno o “manjku vještina”, i da pored brige o neusklađenosti ponude i potražnje na tržištu rada treba voditi računa o tome kako privući i zadržati radnike podizanjem kvalitete radnih mjesta.
Europska konfederacija sindikata (ETUC) poziva EU da financiranje kroz “Green Deal Industry Plan” uvjetuje time da poslodavci radnicima pruže obuku, poboljšaju plaće i radne uvjete te poštuju njihovo pravo na kolektivno pregovaranje. Tajnica ETUC-a Esther Lynch komentirala je rezultate analize: “Vrijeme je da europski političari prestanu plesati oko uzroka nedostatka radne snage i pošalju jednako jasnu poruku poslodavcima. Europa bi se trebala prestati pokušavati natjecati na temelju niske plaće i loših radnih uvjeta i trebala bi umjesto toga povećati produktivnost ulaganjem u kvalitetna radna mjesta.”
- Dapače, 2018. Europski centar za razvoj strukovnog obrazovanja procijenio da je 39 posto radnika u EU prekvalificirano za poslove koji rade [↩]