Prije gotovo točno deset godina, početkom svibnja 2013. godine, podjela zadataka u Centru za radničke studije namijenila mi je ulogu vodiča profesoru Michaelu A. Lebowitzu od hotela do Filozofskog fakulteta gdje je trebao održati zagrebačko predavanje. Hotel se nalazio u Branimirovoj ulici i ta mi je lokacija izazvala dileme oko najpogodnijeg puta i prijevoza do Filozofskog. Javni prijevoz nije bio baš najprikladnija opcija jer bi se moralo ići skroz okolo, a taksi se činio rubno racionalnim: ipak je odredište blizu, samo se prođe kroz pothodnik, prijeđe Vukovarsku ulicu i tu smo. Dilemu sam objasnio Lebowitzu kad smo se sreli i predložio opciju ugodne šetnje.
Ono što sam propustio uzeti u obzir su Lebowitzeve godine. Naime, tad je imao 76 godina i šetnja od gotovo petnaestak minuta u vruće svibanjsko predvečerje nije baš bila tako lagodna kao što se meni činilo. Unatoč prilično ugodnom razgovoru već sam nakon izlaska iz pothodnika i njegovog sve težeg koraka i sve ubrzanijeg disanja ustanovio da sam pogriješio. Ali i svaki daljnji korak je činio pozivanje taksija besmislenijim. Osjećaj krivnje je rastao, a Filozofski nikako da se ukaže. No, nekako smo se uspjeli dokopati stepenica na ulazu u zgradu fakulteta gdje su nas dočekali suradnici i dio publike. Nakon izmijenjenih pozdrava i povratka otkucaja srca u normalne gabarite, Lebowitz je okupljenima uz osmijeh poručio: “Marko me zamalo ubio!”
Ta “optužba” za potencijalno ubojsto iz nehaja mi je bila prva asocijacija kad sam jučer dobio poruku da je Lebowitz preminuo. Druga je bila vezana uz Lebowitzevu repliku, izgovorenu par minuta nakon “optužbe”, na pruženu mu informaciju da će predavanje započeti petnaest minuta nakon najavljenog termina sukladno tradiciji “akademske četvrti”. Profesor mi je samo odmahnuo rukom i rekao: “Uh, to je malo, u Venezueli je normalno da sve počinje sat vremena nakon najavljenog termina.” Pored toga što mi je u maniri marksističkog barbe odstranio osjećaj krivnje za prijašnju pogrešnu procjenu, ta priča o venecuelanskom kašnjenju koje bi se inače pripisivalo južnoameričkoj nonšalanciji i manjku poduzetničkog elana omogućila mi je da donekle bolje razumijem, makar intuitivno, Lebowitzevo teorijsko inzistiranje na konceptima humanizma i ljudskog razvoja.
Naime, pored karijere profesora i markističkog ekonomista, Lebowitz će ostati najzapamćeniji po ulozi savjetnika vlastima u Venezueli za vrijeme vladavina Huga Chaveza. Boravak u samoj Venezueli i rad na izgradnji novog društva su tim nedefiniranim konceptima humanizma i ljudskog razvoja, pogotovo u opreci s njegovim rigoroznijim marksističkim analizama, davali konkretniji sadržaj. Pa makar i taj sadržaj bilo prešutno znanje o kašnjenju kao nekom, makar i karikiranom, obliku nepotčinjavanja ritmu kapitalističkog sata. Taj je humanizam, koji se nekad činio kao patetično popunjavanje teorijskih rupa, zapravo samo oznaka za ljudski potencijal određivanja vlastite sudbine.
I toj je oznaci kroz svoj znanstveni rad Lebowitz nastojao dati i politički kredibilitet i znanstveni legitimitet. Naime, centralna okosnica Lebowitzeva rada jest promjena klasične marksističke optike. Marx je u “Kapitalu” pružio prikaz procesa kapitalističkog načina proizvodnje gotovo pa isključivo iz perspektive kapitala, a Lebowitz je sebi zadao zadatak izrade prikaza tog procesa iz perspektive političke ekonomije radničke klase. Dominacija perspektive kapitala koči, smatrao je Lebowitz, aktiviranje tog znanja u nadilaženju kapitalističkog sustava. Zato je bilo bitno uspostaviti analitičku perspektivu radničke klase koja će nadilaženje učiniti, barem teorijski, dostupnijim. Taj je zadatak započeo klasikom “Prevazići kapital” koji možemo čitati i na našem jeziku zahvaljujući trudu drugova i drugarica iz beogradskog Centra za politike emancipacije, a, nažalost, završio prije dvije godine objavljenim svojevrsnim nastavkom naslova “Between Capitalism and Community”.
Pored tog enormnog zadatka, Lebowitz se bavio i brojnim drugim ekonomskim, političkim i povijesnim problemima. Iz naše perspektive vrijedi istaknuti analizu jugoslavenskog samoupravljanja i problema nastalih uspostavom tržišnog natjecanja između samoupravljača koje je pridonijelo destabilizaciji nominalno socijalističke države. Također, Lebowitzeva knjiga o realnim kontradikcijama socijalističkih ekonomija nezaobilazno je štivo u razumijevanju tih projekata i društava, ali i vrijedan alat u raspravama s povijesnim revizionizmom. Pored obrazovanja koje možemo steći čitajući njegove knjige i rasprave, važan aspekt Lebowitzeva nasljeđa je njegova vjera u političke kapacitete radničke klase. U vremenima kad je sindikalna pokrivenost gotovo pa zanemariva, kad se radnici uglavnom odlučuju za individualna rješenja za popravak vlastitog položaja i kad rad više ne čini važan faktor u društvenom identitetu, Lebowitzev teorijski i politički rad nam pokazuju da socijalistički projekt 20. stoljeća nije bio povijesna fikcija. I da ga je nužno nanovo izmisliti. Ako zbog ničega drugoga onda radi eliminacije osjećaja krivnje zbog jednosatnog društvenog kašnjenja.