Posezanje za povijesnim analogijama ili sličnim povijesnim epizodama standardan je refleks pri tumačenju društvene i političke stvarnosti u kojoj živimo. Takvim analitičkim koracima zna itekako promaknuti kompleksnost ili jedinstvenost trenutne situacije, ali znaju ponuditi i korisne perspektive koje bi ostale zanemarene bez potezanja analogija. Dakle, korisnost im zna varirati, ali značajna doza opreza je uvijek nužna. Ne radi se pritom samo o oprezu pri usporedbi različitih ideja, klasnih odnosa, političkih tradicija ili ekonomskih trendova. Oprez je prije svega nužan u prepoznavanju različitih političkih kultura i prevladavajućih oblika političkog angažmana. Nužan je i kad je posrijedi dijagnostika – “je li ovo fašizam?” – i kad se raspravlja o recepturi političkog djelovanja – “valja se vratiti klasičnom organiziranju radničke klase”.
Iza opreza stoji oklada da danas živimo u drukčijem političkom agregatnom stanju nego u prethodnom stoljeću ili na početku ovog stoljeća. Isti elementi su prisutni, od sadržajnih poput ideja i vrijednosti do formalnih poput oblika organizacija i procedura, ali oni drukčije funkcioniraju i cirkuliraju društvenim i političkim poljem. Jedan od inspirativnijih pristupa specifičnosti našeg političkog perioda ponudio je belgijski povjesničar i teoretičar Anton Jäger. On je u zapaženom eseju koji bi se uskoro trebao pretvoriti u knjigu period u kojem živimo označio pojmom hiperpolitike. Na prvi pogled pojam zvuči kao klasična akademska smicalica u ionako jalovoj raboti historiografske analize trenutnog stanja. No, politička kronologija otkriva da je Jäger, ako ništa drugo, detektirao ključne promjene.
Naime, kronologija kaže da je dvadeseto stoljeće bilo stoljeće masovne politike. Stranke nisu bile samo opcije na političkom tržištu za koje se odlučujemo svake četiri godine već društvene institucije koje nisu diktirale tek političke odabire već i svakodnevne živote. Članstvo u političkoj stranci bilo je primarni izvor društvenog identiteta i pretpostavljalo razne obveze. Društvo je bilo iznimno politizirano i svakodnevni život se nije mogao odvojiti od političke sfere. Taj je period trajao sve do devedesetih godina kada nastupa vrijeme postpolitike: dolazi do “zasićenja” politikom i delegiranja političkih zadataka i djelovanja na kartelizirane stranke, stručnjake, PR agencije i tržište kao takvo. Kapitalizam je ostao jedina igra u gradu, opcije su se ograničile i zaživio je ideal tehnokracije koja gotovo pa matematičkim principima rješava društvene probleme.
I onda dolazi do ekonomske krize 2008. godine i ta postpolitička idila gubi na svojoj uvjerljivosti. Pojavljuju se razni populistički i antipolitički pokreti koji teže ukidanju svih oblika političke medijacije i fantaziji nekakve direktne politike. Dakle, politika se vraća u naše živote, ali u prvom redu kao žestoki anti-politički refleks nezadovoljstva. Nakon tog refleksa, prema Jägerovoj kronologiji, u drugoj polovici prošlog desetljeća nastupa period hiperpolitike. Drugim riječima, dolazi do snažne politizacije i polarizacije društva koja podsjeća na 20. stoljeće, ali bez tadašnjih institucija, oblika angažmana i političke kulture. Ponovo dolazi do preklapanja osobnog ili političkog, ali ne više tako da politika diktira naše osobne živote već tako da sva politika postaje osobna.
Politika se, dakle, vratila, ali individualni angažman je njen presudni oblik. Danas su, za razliku od angažmana u partijama 20. stoljeća, ulazni i izlazni troškovi gotovo pa nepostojeći. Nekada ste status morali zaraditi političkim radom, a napuštanje stranke je značilo i značajne društvene posljedice. Danas se možete svađom na Twitteru angažirati po nekom pitanju, a već sutra potpuno zanemariti i temu i tenziju. Same društvene mreže čine angažman puno individualnijim i ovisnijim o vlastitim frustracijama i samoinsceniranjima nego o kolektivnoj volji, demokratskom nadzoru ili političkoj liniji. Nema značajne razlike ni kad su u pitanju “pravi”, ulični angažmani. Prosvjedni pokreti, i lijevi i desni, koji znaju okupiti desetke tisuća ljudi vrlo brzo ispare bez ikakvog institucionalnog ostatka. Teme dolaze i odlaze, prolijeva se žuč u raspravama, tenzije se dižu, ali ne ostavljaju nikakvog traga u konkretnim politikama i naprosto se smjenjuju medijskim ciklusima. Sve pršti od političkog angažmana, ali politika kao kontinuirana djelatnost izostaje. Stranke ne funkcioniraju tako da agregiraju individualne stavove i interese na osnovu kojih formiraju i promoviraju kolektivnu volju već kao marketinške agencije koje osluškuju tržište i tako sklapaju proizvod.
Jägerova periodizacija nije striktna: i danas postoje tragovi masovnih partija i postpolitike. Radi se o suživotu različitih političkih oblika, a oznaka perioda samo sugerira dominantnu tendenciju promjene političkog raspoloženja. Također, ona nije u potpunosti primjenjiva na povijest naših prostora, ali daju se itekako uočiti trendovi hiperpolitike danas. Same te promjene koje se navode nisu nastale samo od sebe, one su plod velikih političko-ekonomskih promjena: od pobjede kapitala nad radom krajem dvadesetog stoljeća do atomizacije radničke klase kroz rast samozaposlenja i nove ekonomske trendove. Slabiji utjecaj partija prati i niži nivo civilno-društvenog udruživanja. Na najbanalnijoj razini, pojava Interneta učinila je boravak u stanu ili kući zanimljivijim nego prije pedesetak godina. Sve očitiji trendovi društvene izolacije učinak su i ekonomskih i društveno-medijskih faktora.
Neovisno o stupnju preciznosti Jägerove dijagnostike ne možemo negirati da živimo u političkoj atmosferi koju ne možemo do kraja dešifrirati naslijeđenim konceptualnim alatima. I to ne znači da živimo u skroz novom svijetu i da se možemo riješiti utega političkih tradicija, analitika i vrijednosti. To samo znači da smjenjivanje društveno-medijskih histerija i afera nije zamjena za politiku, ali nije ni oblik političkog angažmana koji možemo samo tako odbaciti snagom uma. Ne možemo se vratiti starim receptima političkog organiziranja, ali ne možemo ni odustati od ideje politike kao formuliranja kolektivnih interesa.