Priča o Vili Mikici na splitskim Bačvicama vjerno dočarava društvenu cijenu potpunog ekonomskog prepuštanja turizmu i profitnom motivu. Nekadašnje dječje odmaralište u kojem su najljepše uspomene stjecale generacije siromašne slavonske djece kroz nekoliko etapa prenamjene je završilo u rukama češkog investitora.
Tik iznad popularne splitske plaže Bačvice, najpoznatije lokacije u gradu van Dioklecijanove palače i Marjana, vlada carstvo hotela. U središtu stoji hotel Park, jedan od najstarijih gradskih hotela izgrađen još 1921., dok su u rasponu od kakvih 200 metara još i Briig te Harmony. U njihovom slučaju se radi o novogradnjama, nastalim unutar proteklih pet godina, ali koje su – svaka na svoj način – izazvale niz kontroverzi, pa i postale predmet USKOK-ovih istraga kao u slučaju Harmonyja.
U tom okruženju podivljale hotelske flore lako je omašiti jednu manju kućicu koja, smještena uz veliki hotel Park, ostavlja dojam njegove smočnice. I u nju, doduše, ulaze turisti i tako najavljuju sezonu, dok mali natpis na njenom pročelju sastavljenom od prizemlja i prvog kata, na kojem piše Vila Mikica, sugerira da je i ona dio splitske smještajne ponude. No, za razliku od svih navedenih hotela, za Vilu Mikicu lokalno stanovništvo vežu neke druge i drugačije uspomene, nevezane uz upite backpackera i lutalica u unajmljenim automobilima. Iz nje su također dopirali upiti prolaznicima, ali oni dječji, prigušeni njihovom grajom i vikom; kroz nju su desetljećima prolazila slavonska djeca, uglavnom siročad koja je preko Crvenog križa dolazila u Split na ljetovanje.
Vila Mikica je inače tek nešto mlađa građevina od hotela Park. Njena je gradnja dovršena 1924., kao projekt Budimira Pervana, poznatog splitskog arhitekta i kasnijeg direktora Urbanističkog zavoda Dalmacije. Tik uoči početka Drugog svjetskog rata vila je prodana Franji Franku, bogatom osječkom farmaceutu koji je bio poznat i po svom društvenom djelovanju u Osijeku, od otvaranja pučkih kuhinja pa do konstantnog prikupljanja sredstava svima kojima je pomoć bila potrebna. Njegova posmrtna želja bila je da dvije građevine koje je uzeo u svoje vlasništvo, jedna u Osijeku i jedna u Splitu, budu isključivo korištene za javnu dobrobit, s naglaskom na djecu i mlade. Upravo je zbog toga jedinica mladih osječkog Crvenog križa nazvana “Terenska jedinica Franje Franka”.
Frank je umro u 62. godini, a završetkom Drugog svjetskog rata Vila Mikica je počela polagano živjeti tu njegovu želju, spajajući Split i Osijek i generacije stanovništva na jedan specifičan način. S jedne strane tu su generacije Osječana i Slavonaca, pogotovo onih obilježenih teškim djetinjstvom, koji pamte dane na jednoj od najljepših lokacija u Splitu i ljetne doživljaje koje inače ne bi nikada mogli doživjeti. S druge strane, generacije Splićana – među koje i sam spadam, pogotovo kao žitelj Bačvica – također imaju lijepa sjećanja na razdraganu djecu iznad plaže, kudikamo draže vjesnike ljeta od pijanih i razularenih turista koji sada u istom periodu godine teroriziraju kvart i grad.
Frankova posmrtna želja i sama je postala upokojena, ali u etapama. Još 2015. su se počeli, na iznenađenje tih istih Splićana, pojavljivati prvi turisti, u trenutku kada se Split tek počeo ozbiljnije formirati po ovom ključu turističke metropole. Osječki Crveni križ je, naime, tada odlučio djelomično koristiti kuću za komercijalnu namjenu, što je značilo i prenamjenu u hostel, i to pod opravdanjem financijskih poteškoća u kojima se kao gradsko društvo našlo. No i dalje se osiguravalo da 500 mališana godišnje ipak dobije svoje besplatno ljetovanje u Splitu, pa su podignute obrve ipak donekle ostale samo takve. U istom je trenutku i njihovo odmaralište u Orahovici također registrirano kao hostel, a za upravljanje komercijalnom djelatnošću osječki je Crveni križ osnovao i novu tvrtku, veoma prikladno nazvanu Centar društvenog poduzetništva d.o.o., registriranu za “hotelijersku i ugostiteljsku djelatnost”, a koja je u 85-postotnom vlasništvu CK Osječko-baranjske županije, dok je ostatak u rukama CK Osijek. Predstavljena prvotna ideja govorila je o dobiti koja će biti korištena “isključivo za daljnji razvoj društvenog poduzetništva te rad Crvenog križa”, uslijed “značajnog trenda razvoja društvenog poduzetništva u Europskoj uniji”. No, ispao je to tek prvi korak ka očigledno potpunoj prenamjeni odmarališta u komercijalne svrhe.
Potkraj 2021. stigla je štura vijest kako je Mikica prodana stranom investitoru, i to za cijenu od 16 i pol milijuna kuna; ona je postala konačna po principu zatvorene licitacije, gdje su se zainteresirani kupci nakon javnog poziva natjecali ulaganjem na početnu cijenu, nešto veću od 15 milijuna kuna. Zaključivanjem licitacije i dovršetkom postupka prodaje doznalo se i ime kupca. Ironično, prodaja je simbolički zatvorila povijesni krug, s obzirom na to da je projektant Pervan bio praški student, jer je novi vlasnik vile postao Čeh s Forbesove liste, František Studénka. U pitanju je vlasnik Signum grupe, koja je 2009. preuzela i splitski Adriacink, a njegova je druga tvrtka 2015. uložila i u projekt zabavnog parka Aquacolors u Poreču. Na upit Slobodne Dalmacije oko kupnje Mikice i njene daljnje sudbine obitelj Studénka je samo šturo priopćila kako ne misle davati nikakve komentare na datu investiciju, što je samo u domaćoj javnosti potvrdilo tezu kako je gotovo sigurno put vodi u potpunu komercijalnu prenamjenu.
Prepreka za to i nemaju previše. Odnosno, kuća po GUP-u nije kategorizirana kao kulturna baština, pa novi vlasnik ne treba dobiti posebnu dozvolu Konzervatorskog odjela za gradnju hotela na tako atraktivnoj lokaciji. A sve i da mora, povijest odluka javnih službi u Splitu blago rečeno nema neku reputaciju kada je riječ o zaštiti javnog dobra. Splitski konzervatori su se, naime, svojedobno iznenađujuće odrekli nadležnosti nad područjem Bačvica, da bi u kratkom roku građevinske dozvole na tako atraktivnoj lokaciji dobilo čak 10 projekata, od stambenih zgrada pa do hotela. Kada su te dozvole izdane kao na traci, Konzervatorski odjel je odjednom povukao to svoje odricanje od nadležnosti i vratio konzervatorsku zaštitu. Najveći dio tog skandala je baš navedeni hotel Harmony, koji se nalazi na početku Preradovićevog šetališta na kojem se nalazi i Mikica; on je s vremenom postao i najnoviji simbol splitskog profiterskog urbanizma. Slučaj skandaloznog građenja van gabarita je na kraju pao na sudu jer je jedan od aktera naglo promijenio svoj prvotni iskaz dan policiji.
No, priče o svim tim nakaradnim hotelskim zdanjima i sumnjivim postupcima koji su doveli do njihove gradnje i devastiranja vizure Bačvica, ali i Splita, spadaju pod neku drugu priču. Ona o Mikici je nažalost postala simbol svoje vrste, kao najgore zatiranje posljednjeg traga društvene namjene u svrhu komercijalnog turizma i bogaćenja pojedinaca. Za trag novca dobivenog prodajom (još) nema podataka, pošto se u posljednjem financijskom izvještaju Crvenog križa iz prosinca 2022. pod stavkom “ostali prihodi” spominju tek prihodi ostvareni od prodaje nematerijalne i materijalne imovine koji se odnose na prodaju nekretnine na adresi Pavla Hatza 28 u Zagrebu, kao i nekolicine vozila. Naravno, Crveni križ tehnički ima pravo prodaje nekretnina koje je kao društvo dobilo u nasljeđe, ali ona prava cijena postaje sve skuplja. Split je, pokazuje slučaj Vile Mikice, grad u kojem čak i siročad biva deložirana u svrhu daljnje apartmanizacije.