Dugi niz godina kritiziralo se najveće sindikalne središnjice u Hrvatskoj jer svoje aktivnosti svode gotovo pa isključivo na prvomajske povorke i prosvjede. Ovih dana smo saznali da može i gore: odustali su i od prosvjeda i to pod šifrom promjene paradigme sindikalne borbe.
“Ove godine nijedna od reprezentativnih sindikalnih središnjica ne radi povorku jer želimo promijeniti paradigmu sindikalne borbe u Hrvatskoj”, izjavio je prošli petak Mladen Novosel, predsjednik najvećeg od spomenutih radničkih predstavništava, Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, kako je preneseno na internetskoj stranici te organizacije. Izjava sa zagrebačkoga groblja Mirogoj koji je Novosel pohodio s kolegama iz preostalih dviju vodećih centrala, Nezavisnih hrvatskih sindikata i Matice hrvatskih sindikata, zabilježena je netom poslije “tradicionalnog polaganja vijenca uoči Praznika rada, za sve žrtve radničke borbe, poginule radnike i hrvatske branitelje”, što pak prepisujemo iz Hinina izvještaja.
Državna agencija objavila je i niz fotografija te video-snimku događaja na kojoj se vidi gotovo čitav njihov komemorativni čin i pripadajući ambijent: troje sindikalnih čelnika prinosi vijenac središnjem križu na Aleji hrvatskih branitelja, zatim rez, onda govor pred mikrofonima. Uskraćeni smo za cjelokupan uvid, ne znamo jesu li se sindikalci i pomolili pod spomenikom palim braniteljima Hrvatske u ratu prije tri desetljeća, a red bi valjda bio da jesu, kad su mu već tako smjerno pristupili, ne bi li radništvu osigurali i nekakav nebeski zagovor.
“Predsjednik NHS-a Krešimir Sever rekao je kako odaju počast poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu i prisjećaju se sustava rada u RH”, kazuje dalje Hina, pomažući nam zbunjenima da se probijemo kroz umnožene povode i motive, te intrigantnu kombinaciju vremena i mjesta ove sindikalne akcije. Pojasnit će ih još malo Novosel, slijedimo li objavu SSSH-a, riječima da “se 364 dana u godini borimo za prava radnika, a na Prvi maj želimo radnicima i članovima sindikata ostaviti dan za odmor, naravno, onima koji ne moraju raditi”.
Kleči, moli, voli
Ako išta, paradigma je borbe za radnička prava zasigurno s uspjehom promijenjena, mada ovo nije prvi put da su posvete radništvu i radu nadopunjene pijetetom spram ratnika i rata za nacionalnu državu. No premijerni je to potez kojim se prvo faktično zamjenjuje drugim, granica bodro maknutih reprezentativnim ukazom o nepotrebnosti gnjavaže prvomajskim mimohodom kroz glavni grad i sugestijom da se dotični neradni dan provede u dokolici. Povrh svega, poručuje se da je to sve jedno te isto, borba ova i ona, ili bolje i jače, da su radnički ciljevi u biti podskup nacionalnih, a potonji su ovjereni vjerskima, te sve biva univerzalnim političkim horizontom Hrvatske, zvane i republikom, pa nam u to ime valja još samo kleknuti.
Zato dakle nije bilo povorke u Zagrebu ove godine, izuzev alternativne koju su organizirali Radnička fronta i manja predstavništva radnika u obrazovnom sustavu, dostavi, vatrogastvu. Bilo je makar graha u Maksimiru, zahvaljujući gradskoj vlasti, da mediji ne ostanu lišeni običajnog prava na prvomajsku ilustraciju u znaku variva s kazana, ne jedino križa. Kome se pored toga i hodalo, za bolji apetit ili probavu, široka mu je bila maksimirska šuma, svakako bez obaveze na svrstavanje u kolonu i viška ideoloških poriva. Uz lijepo vrijeme, Prvome se maju doduše moglo pridodati kakvu moderniju ekološku te klimatsku plemenitu svrhu, da ne ostane sve isključivo na etničkom i općetradicijskom rezonu, reklo bi se folklornom.
Marketinški korak
Prvomajska povorka, međutim, izvorno nije zamišljena kao bezazleno proljetno španciranje, niti je u proteklih 132 godine otkako se njome obilježava Međunarodni praznik rada, baš otkazivana kako padne na um kojem samozvanom kritičaru političkih te sindikalno-organizacijskih paradigmi. I nije oduvijek posvećena samo radnicima ubijenim na demonstracijama 1886. u Chicagu, uz više njihovih predstavnika koji su naknadno osuđeni na smrtnu kaznu ili dugotrajnu robiju, nego daljnjim istoznačnim borbama širom svijeta, također fizičkim i krvavim.
Poziv na odmaranje za taj i tako izboreni praznik zato upravo tragično promašuje njegov emancipatorni smisao koji se ne nalazi samo u jednome neradnom danu više, pa je izokrenut u marketinški korak za račun liberalnog spokoja. Radnička borba ne funkcionira po načelu dječjeg adventskog kalendara kojim ushićeni mališani krate čas do pristupanja Malom Isusu otvarajući kartonske prozorčiće s čokoladom koje ovdje inače nema dovoljno za, recimo, Nepalce. Antagonizam rada i kapitala dodatno je i u hrvatskom slučaju zaklonjen ustupanjem primata ekskluzivno nacionalnom iznad klasnog, a na stranu to što je u povijesti katkad bilo akcijskog zbližavanja tih dviju pozicija, npr. u specifičnom kontekstu antikolonijalnih borbi.
Radnicima u ovoj zemlji na koncu je stavljeno na znanje da su vođe njihovih krovnih sindikalnih organizacija uzele više-manje slobodan dan za, nakon ukazivanja počasti braniteljima, prisjećanje na sustav rada u RH, ako ne laže Hina, a čulo bi se već da je to slagala. Pa dobro onda, nadati se još da su naši molitelji bili efikasniji pod onim križem nego u svojem ovostranom zastupanju radnog naroda, i to po mogućnosti bez obzira na etnički mu i vjerski profil, jer smo dosad shvatili da generalno više od njih ne možemo dobiti ni za Prvi maj.