Količina medijskog prostora koja se proteklih mjeseci u Hrvatskoj posvećuje visinama plaća mogla bi neku buduću povjesničarku navesti na krivi trag. Pogotovo ako u tom pregledavanja novinskog izvještavanja naleti na vijest da su sindikati odustali od prvomajske povorke uslijed “mijenjanja sindikalne paradigme”. Dakle, mogla bi pomisliti da je 2023. godine u Hrvatskoj klasna borba bila na takvom vrhuncu da su sindikati zaključili da je ritualna parada naprosto višak. Bila bi to realistična istraživačka hipoteza koja bi ipak zapela na prvom podrobnijem istraživanju arhivskog materijala. Ali zato uvjerljivost istraživačke hipoteze zamišljene buduće povjesničarke može nama pomoći da bolje osvijetlimo elemente političke realnosti u kojoj živimo. Krenimo od inflacije.
Više puta smo na ovim stranicama naglašavali predpolitičku dimenziju rasprave o inflaciji u Hrvatskoj. Pod tim smo mislili na zanemarenu klasnu dimenziju inflacije. U našem se kontekstu inflacija tretirala kao nekakva autonomna pojava koja dolazi poput ciklone, a rasprave su se isključivo svodile na pitanje muljaju li trgovci s cijenama prilikom uvođenja eura. Unatoč manjkavom okviru rasprave ona se nije mogla tek tako suzbiti jer naprosto ljudi svakodnevno kupuju u dućanima. Ali vrlo brzo se “pripitomila” i postavila u prevladavajuće političke šifre. Nespretni potezi i komunikacija Vlade, a prvenstveno ministra gospodarstva Davora Filipovića koji je svaku reputaciju ozbiljnog političara i stručnjaka izgubio kao kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, nagnali su najutjecajnije liberalne medije da politički izbor, kao i uvijek, suze na nesposobne uhljebe i samoregulirajuće tržište.
Istovremeno je standardno utočište hrvatske političke imaginacije bilo je potpuno slijepo na sve izraženiju promjenu smjera rasprave u europskom i američkom kontekstu. Akademski ekonomisti, Europska centralna banka i menadžeri raznih fondova počeli su javno podržavati interpretaciju po kojoj je inflacija presudno generirana rastom profita. Mi smo tek slučajno saznali i da naša središnja banka, konkretnije guverner Boris Vujčić, dijeli ovo tumačenje i obznanjuje ga na međunarodnim skupovima. Nakon što je Jutarnji list prenio podatke o tome koliki je doprinos profita rastu cijena otvorio se prostor za nešto drukčiju raspravu i politizaciju pitanja inflacije. Ali taj se prostor vrlo brzo izgubio i to zahvaljujući utjecaju nekoliko faktora.
Sami novinari vodećih medija nisu spremni dodatni iskoračiti na teren visokih profita iz barem dva razloga. Vrlo brzo bi bili cenzurirani jer im gazde nisu politički neutralni, a i naprosto su obrazovani tako da o problematičnosti ponašanja kapitala mogu misliti isključivo u okviru afera i muljanja. Sličan problem muči i opozicijske stranke. I one za polazište nemaju konfliktne klasne interese već nekakav zamišljeni transparentni klasni kompromis i funkcionirajuću ekonomiju zapada. Ako još tome dodate i nehotični zeleni elitizam poput onog Sandre Benčić koja je poručila javnosti da njena obitelj nije iskusila inflaciju jer direktno kupuju od uzgajivača onda ne čudi slab domet poruka. Treći pak faktor u suzbijanju politizacije rasprave u klasnom smjeru bio je spin monetarnih i izvršnih vlasti. Guverner je tako izjavio da jesu profiti imali važniji utjecaj u generiranju inflacije, ali da će od ove godine veći utjecaj imati plaće tako da možemo slobodno zaboraviti na to “tko je počeo”. Slično je poručio i ministar financija.
Ali, kao što smo već spomenuli, ljudi svakodnevno idu u dućane. S obzirom na to da politička rasprava o cijenama uporno izostaje razvila se cijela jedna moralna ekonomija plaća u kojoj svi procjenjujemo s obzirom na visine cijena i prirode različitih poslova što bi bila poštena plaća. I tu se mogu primijetiti razni izljevi klasne solidarnosti u komentarima na vijestima da su poslodavci, pogotovo oni u turizmu, prisiljeni podignuti plaće zbog manjka radne snage. Ali i paušalne procjene da je, eto, kapitalizam učinio za proletere više nego što je socijalizam ikad uspio. Poslodavci pak pozivaju na zajedničke interese kapitala i radnika jer “klasna borba više ne postoji”, a i jer je radniku bolje da firma opstane na tržištu nego da propadne. Kao da su to jedine dvije opcije.
Svi, dakle, pričaju o plaćama, ali priče se ne razlikuju isuviše od astrologije. Znakovi su zanimanja koja moga biti manje ili više poželjna, a budućnost ovisi o nizu faktora koji nisu pod našom ingerencijom, ali ih sigurno ne treba zbunjivati uvođenjem političke dimenzije. U atomiziranom društvu kompleksne klasne strukture u kojoj obitavaju, između ostalih, sezonski radnici, lumpenrentijeri, platformski radnici, službenici, mikropoduzetnici u vječnom strahu od proleterizacije, klasna svijest bez političkog rada lako klizi u sferu astrologije. I to je sasvim normalno. A taj je rad prilično zahtjevan: i to ne toliko intelektualno koliko organizacijski. Svatko tko bilo što pokuša u tom smjeru je vrijedan podrške jer svi ostali pokušaji naprosto neće uspjeti.