Jeziva tragedija koja se jučer dogodila u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na beogradskom Vračaru izazvala je opće zaprepaštenje, ali i inicirala nebrojena tumačenja koja su nastojala sami događaj dovesti u vezu s općim stanjem u društvu. Nema ništa ljudski sporno u takvim reakcijama: normalna je potreba da se shvati zašto se nešto dogodilo, a pogotovo takav čin za koji se smatralo da je izvan granica pojmljivog. Međutim, ljudska priroda, kako god je definirali, ne sastoji se samo od neposrednih reakcija. U nju spadaju i refleksije o samim tim reakcijama, uključujući, naravno, refleksije o samoj ljudskoj prirodi.
Za početak valja uzeti u obzir da je inicijalne reakcije i “tejkove” diktiralo prevladavajuće medijsko praćenje samog događaja. A ono je izgledalo tako da je navijačkoj sintagmi “novinari crvi” dalo krajnje legitiman status. Svatko upućen u ekonomiju suvremenih medija zna da svi ti beskrupulozni lajvovi, intervjui s maloljetnom djecom, značajna pažnja pridana identitetu počinitelja zločina i slični potezi koji zanemaruju etičke norme i stručne standarde nisu plod moralnih kapaciteta novinara već poslovnih modela medija u kojima rade. Međutim, ovakvi ekstremni slučajevi na koje sigurno nisu bili pripremljeni bi morali nagnati i same novinare da postave neke granice. Ili da barem kroz sindikalno organiziranje pokušaju odrediti neke granice.
Medijski presing koji nije prezao od plasiranja neprovjerenih ili poluprovjerenih informacija “prisiljavao” je brojne korisnike društvenih mreža, manje ili više etablirane tumače stvarnosti i različite organizacije da se oglase o događaju unatoč tome što je mozaik daleko od složenog. Pritom se uglavnom prilagođavalo sam događaj vlastitoj slici svijeta, vrijednostima koji se promoviraju ili društvenoj niši u kojoj se obitava. Malograđani su zdvajali nad urušenim humanističkim vrijednostima i prevlasti rijalitija i influensera; cirkulirali su i feministički “tejkovi” po kojima su za sve krive figure poput Jordana Petersona i Andrewa Tatea i suvremena patrijarhalna struktura; konzervativci su očekivano posegnuli za “zapadnim vrijednostima”, internetom i igricama kao izvorima svih zala; a ljevičari nisu mogli odoljeti tome da optuže sistem, eufemizam za kapitalizam, kao takav.
Premda nabrojani pristupi variraju u stupnju korisnosti pri oblikovanju analitičkih hipoteza najvažnije je tretirati ih i dalje kao hipoteze. I malo pričekati jer nikakve žurbe nema. Razlozi mogu varirati u stupnju društvene generalizacije i njihovo nijansiranje je kompleksan posao predviđen za institucije i cijeli spektar stručnjaka. Brzopotezna sociologija koja u smještanju događaja u bilo kakav širi društveni okvir vidi dovoljnu legitimacijsku polugu i priliku za intelektualnu vježbu moralno je i politički pogrešna rabota. Barem u ovom trenutku. Moralno je pogrešna jer žrtve i njihove obitelji i prijatelji ne zaslužuju kvazisociološke nekrologe. A politički je pogrešna jer legitimira i one mračne opcije i snage koje će nastojati iskoristiti ovu tragediju za vlastite interese. Svi imamo zadatak da takvo što spriječimo, a zasad na raspolaganju imamo saučešće, analitički oprez i prokazivanje parazita.