Jedan od bizarnijih oblika naše političke i kulturne snishodljivosti prema zapadu jest već ona izlizana fraza po kojoj Francuzi prosvjeduju i za najmanje sitnice, a mi samo sjedimo na kauču. Unatoč tim “kulturnim” razlikama valja s tog kauča pogledati što se u Francuskoj dešava jer će ishod normalizirati i ovdašnje buduće političke odluke i trendove. A sve je izvjesnije da tamo kompromisa između rada i kapitala nema.
Na pozadini višemjesečnih masovnih demonstracija i štrajkova, donošenje novog zakona o mirovinama u Francuskoj premazano je na koncu kvazi-demokratskom glazurom.
Prijedlog vlade Emmanuela Macrona o podizanju dobne granice za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine — odnosno, o podizanju potrebne količine radnog staža za punu mirovinu s 41 na 43 godine — usvojen je sredinom ožujka bez glasovanja u Nacionalnoj skupštini. Ukratko, članak 49.3 Ustava Pete Republike omogućuje predsjedniku zaobilaženje elementarne parlamentarne procedure, a Macron, koji je na posljednjim parlamentarnim izborima ostao bez većine u Nacionalnoj skupštini, za ovim je rješenjem u nepunih godinu dana morao posezati 11 puta.
Ovim povodom, međutim, s najvišim ulozima. Naime, pozivanje na spomenuti članak oporbenim strankama automatizmom omogućuje pokretanje glasovanja o povjerenju vladi koje je Macronova, na čelu s premijerkom Élisabeth Borne, tijesno preživjela za sedam glasova. Na kraju, očekivanja 70 posto Francuza, kada je riječ o zadržavanju kakvih-takvih standarda demokratske higijene, pala su na leđa Ustavnog vijeća, formalno nezavisnog tijela koje je do sredine prošlog mjeseca trebalo donijeti odluku o tome je li — ili nije — zakon bio donesen u skladu s Ustavom.
Od devet članova Ustavnog vijeća, njih šest završilo je u foteljama u Rue de Montpensier nakon 2017. godine, odnosno nakon što je Macron osvojio prvi predsjednički mandat. Ekipa je, između ostalih, sastavljena od dva bivša premijera, dva bivša ministra i dva bivša zastupnika u Nacionalnoj skupštini, dok su ostali svojevremeno bili raspoređeni na nešto manje atraktivnim pozicijama u prošlim vladama. Stoga se odluka, donesena 14. travnja, mogla preciznije opisati više kao razočaravajuća nego kao iznenađujuća. Uz nekoliko kozmetičkih korekcija na marginama reforme, zakon je napokon ovjeren na najvišoj ustavnoj razini, Macron je idućeg jutra potpisao što je trebao potpisati i stvar je bila zaključena, barem u institucionalnom smislu — zakon bi na snagu trebao stupiti prvog rujna. Istovremeno, Ustavno vijeće odbacilo je kao neustavan prijedlog lijevih oporbenih stranaka o održavanju referenduma oko intervencija u mirovinski sustav.
Ofenziva ide dalje
Ali ljeto je dugo, ili se barem iz perspektive predstavnika sindikata čini dugim. Uostalom, razina potpore francuske javnosti sindikatima dugo nije bila ovako visoka. Također, eventualno povlačenje već donesenog zakona ne bi predstavljalo povijesni presedan — Jacques Chirac morao je 2006. godine odustati od izmjena Zakona o radu, odnosno od novog tipa ugovora u radu koji je poslodavcima trebao omogućiti jednostavnije otpuštanje radnika mlađih od 26 godina tijekom prve dvije godine radnog odnosa. Posljednje demonstracije u nizu, u organizaciji osam najvećih francuskih sindikata, održane su u ponedjeljak, na Praznika rada. Rezultati? Osim najveće prvomajske mobilizacije u posljednjih 30 godina (više od dva milijuna ljudi na francuskim ulicama, prema procjenama sindikata), uhićeno je 540 prosvjednika i ozlijeđeno 406 policajaca. “Nećemo okrenuti novu stranicu dok god mirovinska reforma ne bude bila povučena”, kazala je u ponedjeljak Sophie Binet, nedavno izabrana predsjednica CGT-a (Confédération générale du travail) i dodala: “Želja za pobjedom je nepoljuljana.” Idući prosvjed zakazan je šestog lipnja.
S druge strane, ozbiljna francuska buržoazija uopće ne stoji tako loše. Iako među državama Europske unije dohodak oporezuje nježnije samo od Danske i iako zanovijetanje o hiperreguliranosti nacionalne ekonomije odavno ima status poduzetničkog truizma, u Francuskoj i dalje živi više od 40 ljudi koji su teži od milijardu eura. Primjerice, Bernard Arnault, čije se bogatstvo procjenjuje na više od 200 milijardi eura, obično se smatra najbogatijim čovjekom na svijetu. LVMH — koncern u većinskom vlasništvu Arnaultove obitelji koji je svoj portfolio nakrcao brendovima poput Lous Vuittona i Christiana Diora — prošlog je tjedna postao prvi u Europi čija je tržišna vrijednost probila granicu od 500 milijardi eura. Također, postao je i jedini europski koncern među 10 najbogatijih na svijetu, a prošle je godine poslovao s profitom većim od 80 milijardi eura. S druge strane, jedan od nosivih argumenata vlade za donošenje zakona bio je taj da će — ne bude li se u međuvremenu poduzelo nešto ozbiljno — do 2032. godine servisiranje mirovinskog sustava proizvoditi deficite veće od 10 milijardi eura.
U svakom slučaju, nove ofenzive već su u poodmakloj fazi planiranja. Tri dana nakon što je stavio potpis na zakon, Macron je održao 15-minutnu TV presicu, pokušavajući pred kamerama ostaviti dojam čovjeka koji je posljednja tri mjeseca uglavnom prespavao. Sam je sebi zadao rok od 100 dana — simbolički, do 14. srpnja, dakle do Pada Bastille — da veliku naciju ponovno osovi na noge. “Pred nama je 100 dana pomirenja, zajedništva i rada u ime Francuske”, poručio je pa izdvojio prioritete: novi zakon o radu, novi kazneni zakon, novi zakon o imigraciji i nešto što je mutno formulirano kao “progres prema većoj kvaliteti života”. Tjedan dana kasnije istu pjesmicu o transformaciji francuskog društva na bolje izrecitirala je i Borne, iako je ona bila nešto manje entuzijastična oko brzine provedbe novog paketa reformi. “Rok od 100 dana nije definitivan”, ogradila se na početku pa nastavila o punoj zaposlenosti, reindustrijalizaciji, dekarbonizaciji, revitalizaciji javnih službi i jačanju republikanskog sentimenta.
Pitanje budućnosti francuskog kapitalizma
Nešto konkretnije obrise ovog najavljenog marša prema naprijed bilo je, međutim, moguće prepoznati dosta ranije, još sredinom ožujka, u intervjuu koji je Bruno Le Maire, ministar ekonomije, dao za Les Echos. Govoreći o prijedlogu državnog proračuna za 2024. godinu, Le Maire je istaknuo da je plan uštedjeti nekoliko milijardi eura, odnosno proračunski deficit spuštati prema granici od tri posto BDP-a — čuveno stezanje remena najavljeno je u području socijalnih politika, sektora koji na okoliš djeluju najnepovoljnije i poduzetničkim subvencijama. A s obzirom na to je krpanje budžeta podizanjem poreza isključeno u startu i s obzirom na to da Banque de France za 2024. godinu rast francuske ekonomije procjenjuje na mizernih 0,6 posto, nije teško pretpostaviti koje će od ova tri polja najavljeni rezovi najjače pogoditi.
Napokon, u cijeloj priči posrijedi su i strukturni pritisci. Kritička fiksacija na Macrona kao figuru, na to je li ovakav ili onakav karakter i na to u kojoj je mjeri prikladno obraćati se naciji iz televizijskog studija u Hermèsovom sakou vrijednom pet tisuća eura, čini se kao ne suviše produktivno rasipanje analitičke energije. Drugim riječima, ako su u posljednje vrijeme društveni pokreti u Francuskoj postali radikalniji, isto se može reći i za francuski kapital. U presjeku tekuće rekonfiguracije geopolitčkog i ekonomskog konteksta, glavni srednjoročni ulog u ovom sukobu sastoji se jednostavno od budućnosti i vitalnosti francuskog kapitalizma — zbog toga je, za razliku od primjerice Chiracove ere, prostora za kompromise sve manje, ako ga uopće još ima. A francuskoj ljevici ne bi škodilo da sličnu, stratešku perspektivu prigrli što je ranije moguće.