Streloviti rast utjecaja konzultantskih kompanija, kojima obnašatelji vlasti hrle u zagrljaj u želji za zadobivanjem legitimnosti putem stručne evaluacije, dovodi do pristranosti u smjeru tržišnih rješenja i ugrožavanja demokratskog procesa. Mislav Žitko piše o knjizi “The Big Con” Marie Mazzucato i Rosie Collington.
Rasipanje i disfunkcionalno korištenje resursa obilježje je suvremene ekonomije, a brojne analize ukazuju na iluzornost udžbeničkih predodžbi o efikasnosti i racionalnosti kapitalizma. To je pokazao, primjerice, David Graeber u izvrsnoj knjizi “Besmisleni poslovi”. Privatni sektor, osobito velike korporacije, kako pokazuje Graeber, obiluje dobro plaćenim radnim mjestima koja su često besmislena ili barem nefunkcionalna, čak i ako ih gledamo kroz prizmu poslovnog interesa. Ono što se obično pripisivalo socijalističkim porecima ili poslovično tromim državnim tijelima ustvari nalazimo u velikim kapitalističkim kompanijama: mnogobrojna radna mjesta čija se funkcija svodi na papirologiju, popunjavanje tablica, izradu prezentacija o učincima i strategijama itd.
Ekonomistice Mariana Mazzucato i Rosie Collington dotiču ocrtano područje besmislenih poslova u nedavno objavljenoj knjizi The Big Con u kojoj analiziraju takozvane konzultantske kompanije. Iz gustog publicističkog opisa kojeg nude proizlazi da se suradnici, analitičari, menadžeri i direktori zaposleni u konzultantskim kućama u nezanemarivom dijelu radnog vremena bave prodavanjem magle, odnosno preciznije rečeno, prodavanjem generičkih savjeta i nuđenjem nepostojeće ekspertize. To samo po sebi ne bi trebao biti znak za uzbunu, barem s obzirom na to da se otprilike isto događa i u akademskom svijetu, uključujući mnoge znanstvene i paraznanstvene institute. Međutim, postoji nekoliko odlučujućih razlika koje konzultantske poslove čine zloćudnima na način na koji akademske ili istraživačke institucije to nisu.
Vanjska objektivna instanca
Prva točka koju ističu Mazzucato i Collington tiče se veličine konzultantskih kompanija. Tri najveće konzultantske kuće – McKinsey, Boston Consulting Group i Bain&Co – te četiri najveće računovodstvene kompanije čija je djelatnost odavno nadmašila puko računovodstvo – PwC, Deloitte, KPMG i EY – penju se visoko na ljestvici najvećih kompanija gledano prema imovini ili prihodima, ostavljajući iza sebe poznatije kompanije iz naftne industrije, biotehnologije ili industrije zabave. Tržište konzultantskih usluga, iako je teško napraviti dobru procjenu zbog naravi ugovora, dostiže vrijednost koja u 2019. godini premašuje granicu 150 milijardi američkih dolara. Samo McKinsey zapošljava na tisuće ljudi u 65 zemalja u kojima ima urede, a slično se može reći i za ostale vodeće kompanije. Mazzucato i Collington navode kako četiri spomenute računovodstvene kompanije zapošljavaju preko 400.000 ljudi u više od 160 zemalja.
No ne radi se, kako argumentiraju autorice, samo o vrijednosti imovine ili visini prihoda nego o učincima koje konzultantske kuće proizvode, učincima koji nisu sporadični ni bezazleni već mijenjaju obrasce djelovanja i privatnih poduzeća i javnih institucija. Prvo, lukrativne konzultantske intervencije – ako ostavimo po strani simuliranje ekspertize – imaju tendenciju da donose pristranost u smjeru tržišnih rješenja. Tipičan primjer tiče se restrukturiranja britanskog javnog zdravstvenog sustava dovođenjem konzultantskih kuća čiji su “savjeti” redovito išli u smjeru outsourcinga djelatnosti koje su se ranije obavljale unutar kuće te stezanja remena i nametanja poslovnog upravljanja javnim sustavom. Činjenica da se rast konzultantskih poslova preklapa s usponom tržišne ideologije od osamdesetih godina naovamo zasigurno nikoga ne začuđuje. Veliki broj privatizacija i tržišno orijentiranih reformi u javnom sektoru te jednako tako veliki broj spajanja i preuzimanja kompanija u privatnom sektoru otvorili su mnogobrojne mogućnosti za konzultantske kuće koje su tako postale gotovo sveprisutne u privatnim i javnim poslovima.
Streloviti rast utjecaja konzultantskih kuća, mimo oblikovanja ishoda pojedinih projekata ili aranžmana, donio je kroz dulji vremenski period još jedan učinak koji nije očit na prvi pogled. Neprestanim oslanjanjem na vanjske usluge konzultantskih kuća u pogledu planiranja, izrade programa ili projekata javne i privatne organizacije postupno gube sposobnost da same obavljaju poslove koje traže neku vrstu ekspertnog znanja ili stručnosti. Događa se proces koji Mazzucato i Collington nazivaju infantilizacijom organizacija, osobito vidljiv u državnim i javnim institucijama koje gube sposobnost da same uče i dolaze do rješenja na temelju prethodno akumuliranog znanja. S obzirom na to da je pounutrenje mita o neefikasnim, tromim i nesposobnim državnim i javnim organizacijama neprijeporno obilježje suvremenih društava, nije neočekivano da javni funkcioneri, odnosno obnašatelji vlasti hrle u zagrljaj konzultantskih kuća.
Suočeni sa ne samo ograničenim budžetima, nego i tvrdokornim predrasudama o mjerenju uspješnosti javnih institucija i servisa aršinom privatnih kompanija, obnašatelji vlasti nalaze dvostruku korist od unajmljivanja usluga konzultantskih kuća. One im omogućuju obavljanje poslova ili projekata bez oslanjanja na vlastitu stručnost – događa se jedna vrsta kupoprodaje znanja – ali omogućuju također prebacivanje odgovornosti na izvanjsku objektivnu instancu. Potonje je posebno važno kod takozvanih nepopularnih poteza poput otpuštanja radne snage, rezanja troškova i slično, jer se savjeti i analize unajmljenih konzultanata predstavljaju kao objektivni nalazi stanja stvari koji se ne mogu ignorirati. Konzultantske kuće, kako zaključuju Mazzucato i Collington, žive od izvlačenja rente, naime od prihoda koji se uglavnom ne temelje na konkretnoj dodanoj vrijednosti, nego više na stvaranju slike ili privida da se stvara neka vrijednost, što ne znači da su njihovih klijenti pasivni naivci.
Ekspertiza i demokracija
Državne i javne organizacije, odnosno obnašatelji vlasti, posebno su zainteresirani za zadobivanje legitimnosti putem stručne evaluacije konzultantskih kuća koje bi trebale isporučiti objektivne brojeve otporne na potencijalne optužbe u smjeru korupcije i sukoba interesa. U hrvatskom kontekstu takvih primjera ne nedostaje – od savjeta za monetizaciju autocesta do takozvanih clean start projekata koji bi trebali donijeti stvarnu sliku o stanju javnih financija, mnogobrojne su hrvatske vlade angažirale konzultantske kuće kao što su McKinsey, Delloitte ili KPMG kako bi kroz outsourcing stručnosti došli do političke legitimnosti. Dakle, odnos pojedinih vlada ili obnašatelja vlasti na drugim razinama je dvosmjeran, to jest kada ne bi bilo obostrane koristi, konzultantske kuće ne bi mogle izvlačiti rentu na način na koji to trenutno čine. Opet, činjenica da se takve transakcije događaju i da tržište konzultantskih usluga raste i postaje sve unosnije govori veoma malo o karakteru takvih usluga. Daleko od toga da je ekspertiza zajamčena visokim cijenama, analiza koju nude Mazzucato i Collington pokazuje da značajan dio konzultantskih usluga ulazi u sivu zonu proizvodnje dojmova i upravljanja percepcijom. Čak i tamo gdje konzultantske kuće mogu ponuditi dubinsko znanje ostaje pitanje mjerenja takvog doprinosa te pristranosti prema tržišnim rješenjima.
U registru političke teorije analiza djelovanja konzultantskih kuća, a tu bismo mogli dodati i lobističke tvrtke, otvara pitanja vezana uz odnos savjetovanja, zagovaranja i demokracije. Čini se bjelodanim da u mjeri u kojoj su savjetničke i konzultantske kompanije u stanju utjecati na ponašanje vlasti, odnosno na proces donošenja odluka, demokratski način odlučivanja biva suspendiran ili ozbiljno ugrožen. Konzultantske kuće koje makar nominalno donose znanje i stručnost, donose također elemente tehnokratskog upravljanja koje stoji u otvorenom sukobu s demokratskim načelima. Upečatljivi primjer koji nude Mazzucato i Collington je proces restrukturiranja duga Portorika nakon najvećeg municipalnog bankrota u američkoj ekonomskoj povijesti. Taj je američki teritorij za vrijeme Obamine administracije podvrgnut posebnoj upravi na temelju Zakona o nadzoru, upravljanju i ekonomskoj stabilnosti izglasanom u američkom Kongresu. Na javnom je natječaju McKinsey izabran u funkciji glavnog savjetnika Nadzornog odbora, čime je cjelokupna ekonomska i politička agenda predana u ruke te konzultantske kuće, čime se istovremeno pokušalo zaobići demokratsko vrednovanje rada Nadzornog odbora i drugih javnih tijela.
Rezultat je bio ne samo uvođenje nepopularnih mjera štednje, nego i kasnije otkriće da su McKinseyjevi poslovni partneri i druge podružnice itekako zainteresirani za ekonomsku budućnost Portorika kao vlasnici obveznica koje su bile plasirane prije dužničke krize. Ekonomisti Joseph Stiglitz i Martin Guzman kritizirali su ponašanje Nadzornog odbora čiji je plan restrukturiranja bio podjednako ekonomski i politički problematičan, međutim tek su kasnija istraživanja pokazala da je McKinsey, izabran za strateškog savjetnika, značajno usmjeravao proces prema stvaranju uvjeta za privatnu dobit – kako vlastitu, tako i svojih poslovnih partnera. U tom smislu, prva točka sukoba privatnog savjetovanja i demokracije odnosi se na mnogobrojne, veoma često na prvi pogled nevidljive veze između različitih aktera unutar poslovnog svijeta, što ukazuje da je tehnokratski habitus veoma često samo fasada koja prikriva skrivene materijalne interese. No, u fundamentalnijem smislu se postavlja pitanje o dosegu ekspertize i stručnog savjetovanja u kontekstu demokratskih društava.
Pitanje naime glasi postoje li doista eksperti za moralna i politička pitanja i ukoliko je dogovor potvrdan, koji su izvori tako zamišljenog ekspertnog diskursa? Nadalje, kako objašnjava Robert Dahl, kriterij smislenosti demokratskog obuhvaća, između ostalog, djelotvornu participaciju, obaviješteno razumijevanje u smislu upoznatosti s relevantnom alternativnom politikom te kontrolu nad agendom u smislu odlučivanja kada će i pod kojim uvjetima neka tema doći na dnevni red. Konzultantske usluge zaogrnute u tehnokratski plašt predstavljaju “izvlaštenje” demokratskog procesa u mjeri u kojoj izjedaju sadržaj demokratskog odlučivanja, ostavljajući samo golu proceduru glasanja. U tom smislu infantilizacija o kojoj pišu Mazzucato i Collington ne odnosi se samo na javne i državne organizacije, nego na cjelokupni demos. Doista, bilo bi teško zamisliti u kontekstu predstavničke demokracije infantilizaciju javnih institucija i državnih tijela koja istovremeno ne bi imala posljedice po smislenost samog demokratskog procesa.
Ova pitanja, kako pokazuju nedavna iskustva nošenja s ekonomskim i zdravstvenim krizama, nipošto nisu trivijalna. Iako je javni diskurs gotovo iscrpljen frazama koje plediraju za stručnost nasuprot podobnosti, pitanje o ulozi i funkciji znanja u politici nema jednostavan odgovor. Od čuvenog eseja Hanne Arendt “Istina i politika” mnogo je puta obrazlagana teza da u političkom polju ne možemo naći točne i netočne odgovore na način na koji to možda možemo u znanosti. Politika podvrgnuta idealima filozofije ili znanosti, tvrdi Arendt, u konačnici ukida politiku, zamjenjujući demokratsku vladavinu autoritarnim režimom. Ostavljajući po strani filozofsku raspravu, možemo reći da postoji mnoštvo pokazatelja kako proizvodnja ekspertnog znanja konzultanata doista donosi negativne posljedice u obliku infantilizacije institucija i potkopavanja demokracije. Samo to bi trebalo biti dovoljno da se preispita vrijednost konzultantskih usluga plaćenih javnim sredstvima.